Evropa je na nogama. Kriza je već tu, a najave su da će biti sve gore i gore. Počelo je sa koronom. Dvije godine zaključavanja, regula, terapije, bola i smrti. Malo ko je iz ovog ludila izašao neokrznut. Ekonomija cijelog svijeta je stenjala. U početku su radili samo oni koji su proizvodili maske i respiratore, kasnije su se razradili i proizvođači vakcina. I taman kad smo pomislili da se polako sve vraća u normalu, buknuo je rat u Ukrajini. Izliječio nas je od korone, ali nam je donio strahote i razaranje ukrajinskih gradova. Svakodnevno gledamo teror, razaranje i smrt. Stradaju stari, žene i đeca, pate nedužni.
A Evropu pritisli problemi izbjeglica, nafte, gasa, hrane…
U svoj ovoj muci, Evropa je počela da razmišlja u pravom smjeru. Svo to zlo i ta patnja, iznjedrila je nadu ne samo za Ukrajinu, nego i za Moldaviju i Gruziju, da se na mala vrata primaknu Evropskoj uniji. Da se neke, ne baš neophodne procedure, preskoče ili odlože. Da proces učlanjenja ne traje decenijama. Bila je to šansa i za Crnu Goru. Za nas koji smo otvorili sva poglavlja i bili nadomak Evropske unije, daleko ispred ostalih kandidata. To je šansa koja se ne smije propustiti. Da kao mali uđemo u Evropsku uniju, budemo primjer cijelom Zapadnom Balkanu kako treba i nada svima ostalima da ne odustaju od evropskog puta. Misli li ko o tome? Šansa je tu, a đe smo mi?
Mi smo zaglavljeni u političkim nadmudrivanjima, domunđavanjima i trulim kompromisima. Ne samo da nam Evropa ne pada na pamet, nego niko ne pominje svakodnevna poskupljenja goriva i životnih namirnica, što za sobom neminovno nosi i skok cijena svega ostalog. Sve to podrazumijeva ambisanje životnog standarda. Političari se ponašaju kao da to sa njima nema nikakve veze. Glavne teme su rušenje lokalnih predsjednika opština od strane uvrijeđenog SNP-a i juriš sa 300 uhljeba, na već prazne jasle CEDIS-a. Za pregrupisavanje političkih kadrova po dubini ili pojačavanje privilegija političarima, uvijek imaju potpuni konsenzus. Nema niko protiv, 81 je za, samo da vide đe će ko. Vlast je zaboravila na Evropu i zbog toga što je u prvi plan stavila odlučivanje o tome čije su crnogorske crkve. U isto vrijeme nas plaši retorikom preuzetom iz komšiluka o besparici, ljutoj zimi i neizbježnoj gladi. Poručujući nam da ih mnogo ne sjekiramo, jer nam bez njih spasa nema. Sa njima nam nema zime, kako god to ko shvatio.
Narod jeste želio promjene, ali sigurno ne ovakve. Čekao je nove, sposobne i poštene političare. One koji će da ispune obećanja i vrate u budžet ukradene pare o kojima su mjesecima prije izbora pričali. One koji su rekli da nema više partijskog zapošljavanja i bahaćenja narodnim parama. One koji su rekli da će prvo majbahe da prodaju. Izgleda da su majbasi za sve krivi. Jer kad se zasjelo u majbaha, jado moj. Pa je tu koža, masažeri u sjedištima, izolacija od buke, audio sistem, frižider, pregrada za bocu… Više ništa nije isto. Obrne se svijest u mercedesu. Tu su i ostala auta, spremna za službena putovanja. Sve to prate poslaničke plate i ostale privilegije. Zaboravi se narod, ka da ga nikad nije ni bilo. Naravno, nijesu se zaboravili rođaci, kumovi i prijatelji, svi oni njihovi koji su bez posla ili im nešto treba. ,,Podsjeti me što to bješe narod i bar na tren biti dosljedan“, bio bi danas hit Olivera Dragojevića. Vidi narod da su ovi isti ka oni prije njih, i razmišlja đe se đedoše oni njegovi za koje su glasali. Oni koji su se u Skupštini zakleli. Izgleda da su rad, iskrenost, poštenje i briga za malog čovjeka ostali zaboravljeni daleko, daleko iza nas, neđe u predizbornim obećanjima.
Mrčni narod i dalje čeka. Uporedo pokušava da dokuči da li se političari rađaju bahati ili ih vlast načini takvima. Da li su baš svi samo pred izbore jagnjad, a poslije izbora vuci koji dlaku mijenjaju, ali ćud nikako. Ipak, narod ne gubi nadu. Očekuje da ga neko probudi iz ovog košmara i povede u bolji život. Čeka nove, drugačije, čeka neke bolje ili neke stare koji su shvatili đe su griješili. Čeka neke koje niko ne drži u šaci, koji misle svojom glavom, neke koji nikome ništa ne duguju. Čeka hrabre i karakterne. Neke koje majbah ne može da promijeni. Čeka neke koji će interese Crne Gore i svih građana staviti ispred ličnih i partijskih interesa. Ima li takvih? Ima li ko da nas trgne i konačno krupnim koracima povede ka Evropi? Ili ćemo ostati zaglavljeni u ovoj balkanskoj baruštini? Ođe đe sve funkcioniše po principu političkih kompromisa i vraćanja političkih dugova.
