Piše: Slavko Mandić
U neposrednoj blizini restorana Konak, koji je spoj tradicije crnogorske kuhinje i modernog kulinarstva, par kilometara od Cetinja, koji je Zdravku odnedavno za srce prirastao, kako neznavično saznajemo otvara se velelepni plac za prodaju automobila kojima raspolaže Vlada Crne Gore. Na vodećoj poziciji biće postavljen majbah, a oko njega nekoliko audija, mercedesa i manje poznatih tipova vozila. Malo dalje biće izloženi brzi trotineti, električni i bicikli na nožni pogon, kao podsticaj ekološkoj smislenosti kojoj smo još od Žabljaka zakleti. Dileri, misli se na vozila, mijenjaće se sporadično. Red Zdravka pa red Milojka.
Od ove privredne aktivnosti očekuje se nekoliko miliona eura, što se biti dovoljno za socijalna davanja svima koliko ih ima ali i servisiranje troškova ugrožene bezbijednosti četvoroportfeljne ministarke kulture, prosvjete, nauke i sporta. Zbog kojih je od ovih portfelja ugrožena, javnost nije obaviještena.
Porpuno je jasno da u državi, pa zvala se ona i Crna Gora, niko ne smije da bude ugrožen i nikome ne smije da bude prijećeno. Ali je takođe jasno da nema države na svijetu u kojoj se kulturi prijeti. Zato se mora ova pojava istražiti od početka do kraja a vinovnici, ako ih ima, kazniti i to ne po pravdi boga nego zakona koji su pisani da bi nas zaštitili od takvih i sličnih nedjela.
A evo kako je sve počelo.
Ovo ipak nije 21. vijek. Analizom nadležnih službi srednjevjekovnog instituta za zdravlje velikovjerskih dostojnika jednoga naroda, ustanovljeno je da se radi o ranom 15-tom vijeku. Vrijeme se u ovom istorijskom trenutku, kada se bije odsudna bitka za budući Onogošt, zaustavilo i samo vrhovni apostol zna da li će skazaljka nastaviti da se okreće i nakon dobijenog testa svega i svačega, koji će lično uraditi eksperti novoformirane crnogorske apostolske zajednice, uz pomoć novodobijenih medijsko-crkvenih reagensa susjedne S države.
Nakon što je golub pismonoša sletio sa Ane na rame glavnoklanjajućeg ceremonijal majstora, koji je, nošen poklicima odobravanja svite postrojene s obje strane ptice rugalice, poljubio tlo kao znak odanosti zemlji porijekla, počelo je isporučivanje dragocjenih kapi nečega, koje su za nekoliko minuta smještene u improvizovani hladnjak i upućene u odredišni velikocentar. Tim činom prestaju svi problemi naroda koji je pozdravio iz dna duše apostolsko požrtvovanje i ljubljenje skuta darodavcu zarad sopstvenog naroda, klečanja i saginjanja za spas nekoga kome je unaprijed namijenjeno sve. Ovacije, bakljade, originalni kineski vatrometi donešeni sa tek ustanovljenog puta svile za spas ljudske u mantijama vrste, bio je još samo jedan dokaz u nizu onih koji će da uslijede.
Sokoćalom iz svog zabitog sela iznad Kremana, pod planinom Tarom, Mitar Tarabić, duhovnik ili predpostavljač dolazećeg vremena, gleda s jedne strane jednom u budućnost, a drugi put s druge u prošlost. On prati trag puta spasonosne tečnesti i kada je skoro na domak da otkrije mjesto njenog boravka, zatutnji svevišnji i udare gromovi opoziva. Tako se, povijesno je dokazano, izgubio svaki trag dragocjene tečnosti, što znači da će apostolski stožer sada morati sve jovo nanovo. Red molbi, red klečanja i saginjanja, red ljubljenja ruku i buketa mirisnoga svega. Pa dok nova ptica rugalica ne sleti na nejaka pleća iznova.
Opet Mitar i opet gledanje u buduće vrijeme.
Narod u nekoj zemlji tamo daleko, kako bi neki htjeli, ali šipak, ovo je ona majske zore, traži ostavku vitezice okruglog stola za zdravlje, jer je zagubljena tečnost, ako je i bila, uticala na sveopštu plućnu sliku cijela naroda. Jer, ova čudesna tečnost, dar od S je spas, a darovnom konju se zubi ne gledaju, govorila mi je moja baka. I reću da je baka, pa iako su me učili da to nije dobro reći zbog neke tamo politike, koja se onda krivotvori kad ja kažem baka a ono ispadne da to nije nego se misli na nešto drugo. Bože, bože, što se može!
E pa tu ministricu, čiju smjenu pučanstvo traži, ali ono drugo, koje je krivo i za ono što je pravo, niti čuva niti prate kopljanici vrhovnog apostola.
Oni su zaduženi za jednu drugu okruglog stola četvororučnu vitezovku kojoj neka pogan prijeti. A ko ženi prijeti, gori je i od samog novog soja koronavirusa za koji je kriva prethodna vlast.
Tarabić gleda s visine sokoćalom i ne može čudom da se načudi. Nije znao koliko je bavljenje kulturom opasno i koliko te skupo može koštati ako si u nauci ili te kojim slučajem zanima prosvjeta, poduprta sportom kao granom razvojnog tjelesnog odgoja. A nijesu ni drugi znali. Opasnost je toliko vidljiva golim okom da se kultura morala, vidi se iz sokoćala, braniti svim silama ratobornih kopljanika. Oni svoju kulturu neće dati po cijenu života svekolikog naroda. Jer narod bez kulture liči na ovo što danas imamo, zaokruži svoje posmatranje Mitar Tarabić i poslasvoj ekspoze tamo đe mu je i mjesto.
