A njihov Matija nikada nije pripadao Crnoj Gori, a ni ona njemu! Čitav svoj vijek je posvetio negiranju njedara koja su ga iznjegovala, dala mu onu bitnost koja jeste. Iako rođen u Senti, kao dijete kraljevog oficira, sa nepune tri godine se vraća u Velje Duboko u Rovcima. Kažu da dijete osnovne crte ličnosti definiše u prve tri godine svog života i da kasnije sve bude samo brušenje ivica, tako je i njihov Matija poprimio osnovne crte definisane životom u malom mjestu u sjenci Novog Sada, gospodskoj (oficirskoj) porodici koja je imala sluge i sluškinje, u atmosferi u kojoj je „kralj“ bio pojam na čije izgovaranje se ustajalo, a osjećaj nacionalne nadmoći se razvijao do besmisla, jer živjeli su u mnogonacionalnoj sredini i svi drugi su bili niži od njih „Srba - oslobodilaca“. Dolaskom u Rovca ova osjećanja su se samo produbila jer se stvorio odbranaški stav u okruženju koje je epski propatilo od „bijelog“ terora.
Rovca koja su bila posljednja organizovana komitska teritorija, čuvena „Rovačka republika“ nijesu lako prihvatila „bjelašku“ porodicu i ovaj pritisak je stvorio kompleks niže vrijednosti, tako da su kao za inat mali Matija i njegov brat rasli kaleći svoje srpstvo. Poseban trag na njegovoj ličnosti ostavlja gubitak oca u tragičnim događajima na kraju drugog svjetskog rata pod nerazjašnjenim okolnostima prilikom povlačenja četničkih odreda negdje u Sloveniji. Poema „Čiji si ti mali?“ ukazuje na unutrašnji bol i patnju koje mala sredina nanese svemu što nije po njenim aršinima. Dalje školovanje ga tjera da bježi od nove misli i vlasti, koje u stvari poistovjećuje sa „crnogorstvom“. Zbog toga će provesti godine lutajući i tražeći mir od Kolašina, Slavonskog Broda, Valjeva da bi sebe pronašao u Beogradu upisivanjem na Filološki fakultet. Odličan materijal za stvaranje sluge po ubjeđenju!
Na stranu što mu je omrznuta očeva domovina dala leksički izraz, obogatila njegov riječnik arhaizmima, jasno usmjeravajući tok misli, sam Matija sebe gradi kao otjelovljenje srpske riječi i jezika sa izraženom težnjom negiranja svog porijekla, što je njegov lični problem, kao i negiranja prava drugih da se o svom porijeklu i jeziku samostalno izjašnjavaju! Tu nastaje osnovni problem. To neprihvatanje da drugi neko ima pravo na individualnost i samosvojnost, proisteklo iz duboke mržnje prema svemu što je crnogorsko, svemu što je lijevo, svemu crvenom, uzrokuje da se njegovo djelo, a pogotovo javni nastupi prepoznaju kao nacionalistički diskurs izražen kroz dosjetke, aforizme i jeftine sofizme. Kako naš književnik Milorad Popović jednom napisa:
„On bi u stilu kafanskog vicmahera ili plemenskog mudrijaša, ponekad efektno poentirao krajnje opskurne i banalne dosjetke, što se lako lijepe i prianjaju za uspaljene, mržnjom i predrasudama zadojene duhove. Upravo je zastrašujuća lakoća i zaraznost tog fašističkog, rasističkog, šovinističkog diskursa na priprosti puk i eksentrične intelektualce. Tačnije, prijemčivost onoga što je u tom kanonu najmračnije i najsuludnije. Stoga su iz Bećkovićevog brevijara opskurnosti i banalnosti najčešće citirane najzloslutnije parole: „Jasenovac je najveći podzemni srpski grad“ i „Kosovo je najskuplja srpska reč“.“
Bogdan Bogdanović, poznati arhitekta, takođe je upozoravao da Bećković opet priziva još jedan traljav, drljav i vrlo krvav rat za dovršavanje nedovršene istorije, još jednu ostvarenu životnu čežnju, još jedno ostvareno životno djelo Dobrice Ćosića, jedan starački rat, u koji će biti odašiljani mladi ljudi, a koji će doprinijeti da se samouniženje, pa možda i samouništenje Srbije obavi besprijekorno i neopozivo. A da stvar bude još gora ne odjednom, već na mučne i krvave rate.
Sam književni opus njihovog Matije je respektabilan i bilo bi nepošteno umanjiti određen kvalitet koji se mora posmatrati samo u okvirima srpske književnosti jer daljih dometa od toga nema. Međutim, njegov lični pokušaj da politički djeluje, sanjajući „Veliku Srbiju“ i negirajući Crnu Goru i Crnogorce u isto vrijeme ga je i ponizila. Jer ga književna Srbija, jednako vidi kao slugu pojedinih velikosrpskih krugova u Beogradu.
I koliko sada vrijedi jedan sluga, jedan izlapjeli starac? Na našem pazaru – NIŠTA! Onaj koji izjavi: „Crnogorska nacija je rođena poslije mene i umrijeće prije mene“ sada služi kao cirkuska mečka novo-nacionalista radi stvaranja privida njihove učenosti. Vrijeđati njihovog Matiju nećemo, jer nam to naš odnos prema starosti ne dozvoljava i poštovanje imena i djela predaka ali osuđujemo one koji hoće da izvuku korist od ovog senilnog đuturuma, zastupnika propalih ideja i ideologija! Sramotno je svoj nacionalizam i fašizam kriti iza cirkuske predstave putujućeg lutora!
Žali Bože ovog starca!
Nebojša Mrvaljević, građanski aktivista
