Ako i kada se izglasa nepovjerenje g. Krivokapiću i njegovim apostolima, pred privremenom i fluidnom parlamentarnom većinom stoji osnovna dilema – kakvi će biti karakter i svrha manjinske vlade.
Iz onoga što se može prepoznati i shvatiti – izjave g. Abazovića i njegovih partijskih pratilaca – manjinska je vlada zamišljena kao izvršna vlast sa kojom treba da dočekamo redovne izbore 2024.
Ta je želja logična, mada je i “pusta” – naročito iz pozicije nekoga ko (eventualno) kontroliše pet ili šest procenata biračkog tijela (Nota bene: ukoliko se gospoda i drugovi iz URA ljute – i da je deset ili dvanaest odsto birača iza njih – stanje stvari bi bilo istovjetno).
To je, eto, prilika koju ne treba propustiti. Na talasu potpune konfuzije i ćor-sokaka u koje je (odavno) ušla 42. vlada, uz indirektnu potporu i blagonakloni odnos američkih i evropskih faktora, URA sebe, u svojim optimističkim projekcijama, vidi kao centralni politički stožer koji će okupljati one sa kojima može i želi, i kao vlast koju će, zato što “moraju” i “nemaju kuđ drugo”, podržati i oni koji “ne smiju biti u vlasti!”. Da li je takva projekcija realna – drugo je pitanje.
U podijeljenom društvu, kakvo je i crnogorsko, đe su šavovi podjela duboki, a, samim tim, i projekcije razvoja društva i države (od onog početnog – da li država treba da postoji kao nezavisni i suvereni subjekt) – suprotstavljene do isključivosti i međusobnog potiranja, biće vrlo komplikovano održati manjinsku vladu kao političku i namijenjenu vršenju vlasti dok ne dođe datum redovnih parlamentarnih izbora.
Drugi scenario je bliži stvarnosti: manjinska vlada kao tehnička, koja treba da pripremi prijevremene parlamentarne izbore – ako crnogorska politička zbilja bude pratila i uvažavala osnovne principe i postulate političke utakmice u parlamentarnoj demokratiji.
Stvari su dodatno komplikovane redovnim lokalnim izborima, uključujući Podgoricu, koji su planirani za maj ove godine. (Izbori u Glavnom gradu će, u svim varijantama i scenarijima, svakako presudno uticati na političke tokove u cijeloj zemlji.) To bi, slijedeći političku logiku, trebalo da bude razlog više da manjinska vlada, ako/kada bude formirana, ima privremeni i dominantno tehnički karakter.
Tako će dilema – politička ili tehnička manjinska vlada – ostati otvorena čak i ako Skupština ovih dana odluči po namjerama i željama g. Abazovića.
Političke snage koje se uključene u ovu komplikovanu priču, kao i one koje joj se opiru, su daleko od toga da su iscrpile sve svoje opcije.
U ovom trenutku – i ako ne bude nekih volšebnih promjena u posljednjem trenutku – najveći gubitinici su Demokrate g. Bećića. Njihov stav je vjerovatno jasan samo njima. Iz lagodne pozicije u kojoj su imali preko zvučne funkcije predsjednika Parlamenta (mnogo međunarodnih aktivnosti, uglavnom kurtoazno-protokolarnih, bez direktnog upliva i jasne odgovornosti za promašaje i probleme Vlade), došli su u situaciju da zapomažu, sa same margine političke scene, kako je aktuelno pregrupisavanje političkih snaga – “izdaja izborne volje građana”?! Dobrodošli u politiku đe se mora glasati “za” i “protiv”, Crvene Kravate! Evo, čitamo – g. Bečić i danas proklinje nove/stare izdajnike.
Muka Demokratskog fronta je drukčije prirode. Njihova indirektna legitimizacija (“Crna Goro, dijelimo tvoju ljubav prema slobodi!” i druge nekritičke pohvale i plitka oduševljavanja na Zapadu poslije objave rezultata izbora od 30. avgusta 2020.) je bila kratkog daha. Čelnici Demokratskog fronta ostali su vjerni svim uvjerenjima i stavovima koji ih neraskidivo drže u političkoj (i finansijskoj) gravitaciji Moskva-Beograd. Uzaludna su im bila prilagođavanja i sve “prostodušne” poruke posljednjih sedmica – uključujući podršku “Otvorenom Balkanu”. Njihova sudbina će zavisiti i od toga da li će se Bajdenova administracija opredijeliti za poimenične sankcije. To bi DF vratilo na ulicu i u dodatnu političku marginalizaciju.
Partije nekadašnje vlasti (DPS i saveznici) našle su se u naizgled lagodnoj, a, zapravo, vrlo kompleksnoj situaciji. Rekli smo već: propuštanje da se (davno, još prije godinu dana) formira vlada u sjenci imalo je, sada je to jasno, posljedicu i da su prirodni i potvrđeni saveznici – manjinske partije – napravili politički iskorak koji je bio logičan: zajednička deklaracija, odnosno (privremeni?) politički pakt sa URA i sa dijelom odlazeće parlamentarne većine (SNP). DPS, SDP i SD su to gledali sa strane. I pozdravili, naravno, javno i sa prigodnim smiješkom.
To je bio najvažniji novi momenat u crnogorskoj politici koji bi, na duže staze, mogao da ima vrlo pozitivno djejstvo na ukupne političke prilike. Ali, isto tako, u određenim modelima, to može biti put u marginalizaciju onih političkih snaga koje prepoznajemo kao suverenističke.
Agenda nove vlade, a naročito ukoliko ta vlada bude imala politički karakter, bez onog tehničkog “momenta” – pripreme za vanredne izbore, najveće je otvoreno pitanje u ovom trenutku.
URA je već izašla u javnost sa političkim ciljevima, koji su svojevrsni nastavak “političke deklaracije” nove vlasti iz decembra 2020. – koja je prethodila formiranju 42. vlade. Koliko je to bilo poštovano u konkretnom političkom životu – svima nam je dobro poznato. Sada URA proširuje taj spisak ciljeva, koji su dovoljno generalni da mogu biti okvir i platforma za veoma različite politike. URA i dalje nastupa populistički (to je rječnik i logika vremena u kojem živimo, izgleda), pa je jedna od prvih poruka kako novu vladu treba da čine “nekompromitovani i ličnosti koje ne izazivaju negativnu emociju kod građana”?! (Tu vjerovatno nisu mislili na građanke i građane – demonstrante sa Cetinja i Belvedera.)
Koliko će im taj populizam biti od pomoći – viđeće se kod glasanja o prvom važnom ili osjetljivom pitanju u Skupštini Crne Gore.
Jer – po definiciji i po iskustvu iz mnogih demokratija – podrška manjinskim vladama je jedna vrlo nestabilna i fluidna stvar. Danas jesi, sjutra više nijesi.
Ali, ta se važna lekcija uči samo na sopstvenom primjeru.
