Nekoliko dana nakon što je zadignuta hajka na crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa, i nakon što je u Njujorku izboden slavni pisac Salman Ruždi, u Crnoj Gori, usred Parlamenta, crnogorskim intelektualcima se crtaju mete i njihova tijela postaju lovina. Ko će loviti, ko će hajkati, ostaje da vidimo. Crtač meta je niko drugi do premijer Dritan Abazović. U svom paničnom i histeričnom nastupu za govornicom, propet na prste da bi glava ipak bila u ravni s mikrofonom, Dritan Abazović iščitava imena crnogorskih pisaca, novinara i medija koji mu nijesu po volji, i koje bi najradije izbrisao s lica zemlje. S govornice fetve lete? Crnogorska politika pamti mnoge i svakojake, ali ličnost kao što je Dritan Abazović ipak ne pamti.
Da je kojim slučajem neko od političara iz one vlasti, smijenjene popovskom revolucijom, nekad u Skupštini mahao fotografijama i sricao imena onih koji o njima pišu kritičke tekstove, vjerujem da bi se vaskoliki crnogorski nvo sektor digao na noge, a “slobodni i nadasve nezavisni mediji” bi na naslovnicama razapinjali političara koji javno targetira one koji saopštavaju istinu o njemu. No, ovo je neka nova Crna Gora, na koju se navikavamo već duže od dvije godine. Zemlja u kojoj je sve dozvoljeno ljudima na vlasti, i zemlja u kojoj se svijet okreće naglavačke ne bi li se zamaglila stvarnost. Zemlja u kojoj nije važno utvrditi istinu o povezanosti premijera i kriminalnih klanova, već je pitanje svih pitanja ko je vijest o povezanosti objavio.
Recimo ovako: Sasvim slučajno, dok šetam podgoričkim ulicama bivam svjedok ubistva, i sasvim slučajno telefonom snimim ubicu, da li bi, pitam vas, od značaja bio snimak ubistva ili ja, koji sam svjedočio zločinu? U Abazovićevom paralelnom univerzumu njegova eventualna konekcija s podzemljem nije od važnosti i interesa za crnogorsku javnost, već medij koji o toj konekciji piše. Mediji čiji je Abazović pokrovitelj i koji su medijski sponzori Abazovićeve i Vučićeve URA-e nijesu tema premijerovih javnih nastupa. Anticrnogorske platforme zla, s centralom u Beogradu, nijesu u fokusu našeg premijera. Za nikad veće podjele i polarizaciju Crne Gore Abazović ne optužuje sebe, kao najvećeg krivca, niti Beogradsku patrijaršiju, čije naloge ispunjava i kojoj je nedavno prepisao Crnu Goru, niti portale mržnje čiji su imaginarni osnivači kubanski bokseri, a stvarni Vladimir Božović, rektor Univerziteta Crne Gore, već Dritan Abazović svoj prstić pravde upire u ljude koji se decenijama bore za građansku, multietničku i evropsku Crnu Goru. Javnom linču izlaže ljude čiji je jedini grijeh što govore, pišu i ne zatvaraju oči pred dvogodišnjim razaranjem Crne Gore. Da je Dritan Abazović zaveo diktaturu i u sopstvenoj partiji to znamo odavno, ali da u toj partiji nema nikog ko će istupiti i ko neće pristati na potpuno i bezočno ismijavanje zdravog razuma i nimalo naivno crtanje meta za odstrijel, to smo saznali sada. Danas znamo i to. Gospodo uraši, koliko košta pokornost? Direktorsko mjesto, mjesto savjetnika, ili tek vožnja gazdinim gliserom?
Glasa pobune i savjesti u Dritanovoj partiji nema. Nema ga ni u Dritanovim ministrima. Onima koji su medijima saopštili da će preispitati status koji uživa Andrej Nikolaidis, i da se pisac Nikolaidis baš drznuo da izriče estetske sudove o mrtvim idolima puka. Onima koji su nakon toga, kolumnom objavljenom u režimskom tabloidu Vijesti, pokušali objasniti svoje dan ranije izrečene stavove, a sve što su uspjeli je vjerodostojno imitirati Boženu Jelušić. Ikonu demagogije. U tekstu koji ključa od opštih mjesta i konfuzije, od vidnog mučenja ministarke Vlaović da svoje kontemplacije nad crnogorskom zbiljom zapiše, upakuje u frazeologiju koja će zadiviti svjetinu, u tekstu nakon čijeg čitanja ne znamo na što smo nepovratno utrošili nekoliko minuta života, u tekstu lišenom sadržaja. Jedino što jeste jasno iz svog tog galimatijasa neartikulisanih meditacija jeste da ministarka Vlaović za dvogodišnji razor Crne Gore odgovornost pripisuje bivšoj vlasti, onoj prije 2020. Svaljujući teret raspolućenosti Crne Gore na bivše, i abolirajući odgovornosti aktuelne vlastodršce. O stradanju i progonu ministarke za vrijeme one vlasti i statusu koji je uživala, nećemo, ipak ćemo joj pružiti šansu da sama sagleda i razumije sebe u svijetu i vremenu DPS tiranije.
Jedan bivši pjesnik i sadašnji kolumnista-relativizator tabloida Vijesti na jednoj davnoj tribini Crnu Goru je nazvao zemljom čuda. I to je jedna od rijetkih istina koju je izgovorio za svoga života. On i slični njemu su od zemlje čuda načinili koloniju čuda. Koloniju srpskog i ruskog svijeta. Zemlju crnih mantija i paravjerskog fanatizma. Ali, zar je to važno? Danas, u slobodnoj Crnoj Gori, niko ne puši o trošku države, niko se ne gosti u Ramadi, jer smo, zahvaljujući oslobodiocima, dobrano ispušili, svi.
23
