Misli li, zaista, gospodin Milatović da baš niko, ni u Crnoj Gori ni međunarodnoj zajednici, nije kadar da pročita predśednikove namjere po kojima želi da podvali Ujedinjenoj Evropi nudeći joj, makar samo u licu jednog kandidata za prijem, otrovni materijal istočnjačkih despotija i diktatura kao zamjenu za demokratske vrijednosti?
Može sve to gospodin Milatović jer ne zna ni za Ustav ni ustavna ograničenja vlastitog položaja u državi. I ako ti poslovi nijesu u domenu predśednika gospodin Milatović, uz pomoć predśednika Vlade u tehničkom mandatu gospodina Abazovića, svjesno onemogućava formiranje vlade koja nije po njegovom političkom ukusu. Tim prije što je i njegov pouzdani saradnik, takođe srpsko potrčkalo Abazović, davno pregazio i Ustav i gotovo sve norme uljuđene društvene zajednice.
Naš slučajni predśednik baš ne shvata da nije istovremeno i mandatar i predśednik vlade, možda šef ANB-a ili ministar unutrašnjih poslova? On jednostavno, po uputstvima i za račun Srbije, kvari sve što bi u Crnoj Gori moglo mirisati na moguću evropeizaciju i napredak, posebno gurajući u vladu svoje i Vučićeve favorite koncentrisane u bivšem Demokratskom frontu.
Zanimljivo je da ni u svojoj Platformi, ni drugim javnim istupanjima Milatović eksplicitno ne pominje ime političkog subjekta za čije učešće u proevropskoj vladi se zalaže, a čiji je program direktno suprotan načelima Evropske unije. Skrivalica je suviše providna i za javno mnjenje prosto uvredljiva.
Milatovićeva bez sumnje štetočinska djelatnost u građanskom biću Crne Gore ojačana je i činjenicom da su sve srpske partije u Crnoj Gori, bukvalno vladajuće od 30. avgusta 2020. godine, kao u lutkarskom pozorištu koncem vezane za Aleksandra Vučića i srpsku oficijelnu vlast.
Ako bi mandatar Spajić ipak uspio da skrpi buduću vladu sa relativno ubjedljivijom većinom, u parlamentu bi odmah uslijedile sabotaže srpskih stranaka vjernih Vučiću i Milatoviću, od, primjera radi, bivših djelova Demokratskog fronta do Ujedinjene Crne Gore Gorana Danilovića, Demokrata Alekse Bečića ili ne manje srpske stranke gospodina Jokovića. Ovdje ne ubrajamo navodno Pravu Crnu Goru gospodina Milačića, jer se na proteklim izborima nije uspjela izboriti za cenzus.
Sad je više nego jasno na kakvom stranačkom kapitalu leži, pored ostalog, i trenutni Milatovićev autoritet. Sve bi se to srušilo kao kula od karata kad bi gospodin Spajić posegnuo za koncentracionom vladom za koju, bojati se, nema ni hrabrosti ni znanja. Previše se od samog početka kampanje zaklinjao da neće vladu sa DPS-om, što najvjerovatnije može značiti neće ni s drugim.
Stranke manjinskih naroda, koje odbijaju da budu nečiji statisti, predobro vide kuda se predśednik Milatović zaputio i gdje je njihovo mjesto u najnovijoj klerofašizaciji Crne Gore. Ne treba zaboraviti da su gospoda i Milatović i Spajić bili ministri u apostolskoj Krivokapićevoj vladi, da dotle ni za jednog ni drugog niko nije čuo, da se PES nedozvoljivo poigrao sa crnogorskim građanima, obećavajući im brda i doline, uz jasnu svijest da je rascjep u stranci prije obavezan nego moguć.
