Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, prilikom nedavnog gostovanja na zasijedanju Odbora za vanjske poslove EP-a, iznio je grube falsifikate govoreći o ekonomskim performansama Crne Gore, ogovarajući državu koju predstavlja i obmanjujući strateške partnere u Briselu.
Iako je govorio o periodu od 2006. do 2019, vremenu napretka i najvećeg investicionog zamaha u istoriji Crne Gore, koji je evidentiran i u svim izvještajima relevantnih međunarodnih institucija, sa izuzetkom kriznih godina koje su bile izazovne za cijeli svijet pa tako i za Crnu Goru, Milatović je iznosio sve same neistine, nanoseći tako štetu državi čiji je predsjednik i njenim građanima.
Ustvrdio je, između ostalog, da je zatekao ekonomski nestabilnu zemlju koja se oslanja na kapital iz Evroazije i da je Crna Gora nakon promjene vlasti 2020. navodno pokrenula diversifikaciju ekonomije i okrenula se prema američkim, umjesto ruskim i kineskim investitorima.
Svoju proizvoljnu ekonomsku analizu završio je tvrdnjom da je njegov rad u vladi 2021. godine omogućio unapređenje životnog standarda, što je, kako razumije, rezultiralo približavanjem Crne Gore Evropskoj uniji.
Bila je to prilika da novi predsjednik pokaže političku zrelost na važnoj briselskoj adresi i dobru namjeru da je spreman sa čelne državne funkcije da doprinosi prevazilaženju političkih trvenja i podjela, u šta se u kampanji zaklinjao.
Umjesto toga on je evropskim parlamentarcima sipao dezinformacije i političke floskule kao da je na predizbornom skupu svojih pristalica.
Morao bi Milatović da se ozbiljno zapita, još je na vrijeme, da li se na neistinama može graditi povjerenje i međunarodni ugled?
Da li se to postiže politikom sa najviših nivoa koja se u krajnjem svodi na vještinu manipulacije kakvu je on demonstrirao na Odboru za vanjske poslove EP. Umjesto da se odgovorno i realno predstave rezultati i promovišu dostignuća Crne Gore i objektivno sagledavaju slabosti sa kojima se suočavamo.
No, pogledajmo činjenice.
ŽIVOTNI STANDARD U PADU
Mjereno standardom kupovne moći, Crna Gora je od obnove nezavisnosti ostvarila značajan napredak. Od 36 odsto od evropskog prosjeka 2006. godine, došla je do 50 odsto 2019. Praktično ostvarivan je rast od poena godišnje. Međutim, 2020. Crna Gora bilježi značajan pad kada je u pitanju ovaj parametar koji ponajbolje odražava standard građana - sa 50 odsto na 45 odsto, pet procentnih poena, ili čak 10 odsto. Godinu kasnije - 2021. godine, učešće je povećano na 48 odsto da bi se tek 2022. dostigao nivo iz 2019. od 50 odsto evropskog prosjeka. Jasno je dakle da nije ostvaren nikakav napredak, već nazadovanje i stagnacija, a zatim, nakon smjene vlade u kojoj je Milatović bio ministar zadužen za ekonomiju, vraćanje na poziciju prije promjene vlasti.
Da ponovimo, Jakov Milatović bio je član 42. vlade koja je izabrana u decembru 2020. U februaru 2022. godine izglasano je nepovjerenje toj vladi, dok je 43. izabrana u aprilu. To znači da je do pada došlo upravo za vrijeme njegovog mandata, koji će ostati upamćen i po gašenju nacionalne avio-kompanije, najveće izvozno orijentisane kompanije KAP i protjerivanju renomiranih investitora iz EU.
REGION NAPREDUJE, CRNA GORA STOJI U MJESTU
Godine 2019, kada je Crna Gora dostigla 50 odsto evropskog prosjeka, zemlje regiona bile su značajno iza (Srbija na 41, Makedonija 38, BiH 33, Albanija na 30 odsto). Razlika između Crne Gore i zemalja regiona bila je od devet do 20 procentnih poena. U međuvremenu, naši susjedi su napredovali, pa je razlika smanjena na šest do šesnaest poena. Korona ne može, dakle, biti opravdanje za nazadovanje i stagniranje Crne Gore, jer su se s njom suočile i ostale zemlje. Evidentno je da ne stoji ni teza da se Crna Gora brže razvijala od drugih, jer podaci pokazuju upravo suprotno.
PROTJERIVANJE KREDIBILNIH INVESTITORA
U nizu problematičnih i netačnih ocjena Milatovića pred evropskim poslanicima bila je i tvrdnja da je crnogorska ekonomija prije 2020. godine podsjećala na ekonomiju Srednje Azije, jer je, kako je naveo gro investicija dolazio iz kineskih, ruskih i zalivskih izvora.
Valja pogledati podatke i u ovom segmentu crnogorske ekonomije.
Od obnove nezavisnosti do 2019. godine u Crnu Goru je uloženo oko deset milijardi eura stranih direktnih investicija, iz preko 125 zemalja. Takođe, država je opredjeljivala stotine miliona eura godišnje iz kapitalnog budžeta za razvoj infrastrukture.
Do 2020. godine je milijardu eura uloženo samo u prvu dionicu auto-puta, milijardu eura u podmorski kabal prema Italiji, 800 miliona u Portonovi, 700 miliona u Porto Montenegro, 423 miliona u Luštica bej i Mamulu, 150-200 miliona u infrastrukturu zimskih ski centara na sjeveru Crne Gore...
Podatak da je od pristupanja Crne Gore NATO alijansi samo u prvoj narednoj godini, 2018, zabilježen rast investicija iz NATO zemalja za 64,1 odsto u odnosu na prethodnu, najrječitije govori o posvećenosti prethodne vlasti sa predsjednikom Đukanovićem i DPS-om na čelu da Crnu Goru i u ekonomskom kao i u svakom drugom strateškom smislu razvijaju u pravcu evropskih i evroatlantskih vrijednosti i interesa.
Nasuprot tome, vlada u kojoj je za ekonomiju bio zadužen Jakov Milatović kapitalni budžet je svela na minimum. U 2019. godini, uoči pandemije, u kojoj je prethodna vlast upravljala ekonomijom države, realizacija kapitalnog budžeta bila je 272,38 miliona eura. Godine 2021. kada je Milatović bio ministar ekonomije, realizacija kapitalnog budžeta bila je 155,52 miliona eura.
Mislim da komentar ovome nije potreban.
Istovremeno, brojni investitori su napustili ili privremeno obustavili svoje aktivnosti u Crnoj Gori tokom te godine, zbog neobjašnjivog progona od strane Ministarstva ekonomije na čijem je čelu bio upravo Jakov Milatović.
Milatović da ne trepne tvrdi da se zahvaljujući njemu Crna Gora odrekla ruskih investitora i privukla američke ulagače. Zvanični podatak CBCG za 2021. godinu pokazuje drugačiju sliku. Najveći udio stranih investicija bio je baš iz Rusije, i to 20,7 odsto. Slijede Italija sa 9,7 odsto, Švajcarska i Srbija sa po osam odsto. Poređenja radi - u 2019. godini iz Rusije je bilo svega devet odsto ukupnog priliva stranog kapitala. Ovi zvanični podaci najubjedljivije demantuju Milatovića.
NASTAVAK (NE)VJEŠTIH MANIPULACIJA
Sličan falsifikat Milatović je često plasirao na temu državnog duga. Naime, vješto je manipulisao pred neupućenima da je državni dug na kraju 2020. godine, kada su „eksperti“, kako su sebe nazivali, preuzeli vlast, iznosio 105 posto BDP-a.
Istina je da stoji u izvještaju Evropske komisije za 2021. godinu – javni dug krajem decembra jeste porastao na rekordnih 105 posto BDP-a, ali to se desilo nakon što je Krivokapićeva 42. vlada, u kojoj je Milatović bio jedan od ključnih ministara odmah nakon formiranja, za svega nekoliko dana, zadužila zemlju protivzakonito 750 miliona eura.
U martu 2021. godine ista vlada je otplatila dospjele obaveze od 228 miliona eura, ostavljajući 584 miliona u gotovinskoj rezervi, što znači da je vlada kojoj je Milatović pripadao povećala javni dug za 584 miliona na kraju svog kratkog mandata, a ta sredstva, ponavljam - iz zaduženja - korišćena su isključivo za tekuću potrošnju.
Svako ko je ikada imao kredit, zna šta znači kada se dug nenamjenski rabi za servisiranje tekućih troškova, a ne za investiciju ili eventualno refinansiranje dospjelih kreditnih obaveza.
Istovremeno, korisno je podsjetiti da je za vrijeme ministrovanja Jakova Milatovića za samo godinu i po porastao broj blokiranih preduzeća za preko trista, a ukupan iznos duga na osnovu kojeg su blokirani računi preduzeća povećan za blizu 90 miliona eura. To su podaci koji demantuju političke manipulacije.
NAZADOVANJE U EVROPSKIM INTEGRACIJAMA
Kada govorimo o ekonomiji u kontekstu evropskih integracija Crne Gore, korisno je podsjetiti da je prosječna ocjena napretka u godini vlasti vlade u kojoj je Milatović bio zadužen za ekonomiju, najniža u posljednjih sedam godina i iznosi 3.03.
Tapkanje u mjestu u godini kada je 42. vlada upravljala državom, najjasnije se ogleda u činjenici da je u čak 30 od ukupno 33 poglavlja prepoznat isključivo „ograničeni napredak“, što je u terminologiji Evropske komisije nezadovoljavajuće za državu koja pretenduje da bude prva naredna članica EU.
Dakako, bilo je slabosti u upravljanju ekonomijom i u periodu od 2006. godine do 2020. Međutim, podaci nedvosmisleno govore da je to vrijeme u kojem je uloženo u Crnu Goru preko deset milijardi svježeg inostranog kapitala, da je naša zemlja prepoznata kao prestižna turistička i investiciona destinacija, kredibilna članica NATO i najbrže rastuća ekonomija na Zapadnom Balkanu i lider u pregovaračkom procesu sa EU.
Propusti vlada od promjene vlasti 2020. godine su dio političke realnosti Crne Gore. Ne ukazujemo na njih nedobronamjerno i tendenciozno, kao što to čini Milatović. Moramo svi učiti na sopstvenim greškama da bi ih brže i efikasnije otklanjali. Isto tako moramo se učiti, u najboljem interesu svih građana i države Crne Gore, da poštujemo vrijedne rezultate ko god ih je napravio i da koristimo pozitivna iskustva i dobre prakse iz prethodnog vremena, unapređujući i otklanjajući nedostatke. Ne počinju ni svijet, ni država od bilo koga od nas.
Na kraju, želim da vjerujem da će nedavni populistički nastup Jakova Milatovića u EP, kojim nije ni sebe ni Crnu Goru predstavio u najboljem svijetlu, biti nauk i njemu i drugim predstavnicima nove vlasti da se sopstveni imidž na međunarodnoj sceni ne gradi panjkanjem doskorašnjeg predsjednika Đukanovića i njegove politike, jer njega dobro znaju i uvažavaju na svim relevantnim evropskim i svjetskim adresama. Do članstva u EU možemo samo kroz reforme, dalju izgradnju institucija, poštovanjem vladavine prava i jačanjem demokratskih kapaciteta crnogorskog multietničkog društva. Samohvalisanje i populizam ne vode u Evropu. Njih ne fascinira Oksford, već konkretni rezultati na polju dostizanja evropskih vrijednosti.
