Komentar

Komentar

Mućak u Ostrogu

Crna Gora i dalje je Putinov plijen. Strateške tačke Putinove Rusije prema Zapadu su Baltik s Poljskom, Ukrajina s crnomorskom obalom i bivša Jugoslavija. Putinove namjere u bivšoj Jugoslaviji iskazuju se u dinamici stalnog izazivanja kriza i nereda. Putin potkopava evropsko jedinstvo i NATO izazivajući dugoročnu nestabilnost zamrznutim sukobima koji će se prema mogućnostima i potrebi odmrzavati, ili će, jednostavno, tinjati kako bi se Jugoistočna Evropa održavala u stanju nedovršenosti. Tako bi bivša Jugoslavija za Evropu ostala suvišna, ali u smislu maligniteta, a ne olakšanja.

Mućak u Ostrogu Foto: gradski
Nikola Samardžić
Nikola SamardžićAutor
GradskiIzvor

Dodatni pritisak na Crnu Goru nastupio je invazijom Rusije na Ukrajinu. Jasna je paradigma, jasna je logika odnosa, političkog, kulturnog, identitetskog, Rusije i Ukrajine, i Srbije i Crne Gore. Ali obrasci na periferijama velikih sukoba mogu ostati nejasni, i nevidljivi.

U Ukrajini se, međutim, ponovila paradigma razvaljene Jugoslavije. Putin dovodi svijet do ruba uništenja. Raspad Jugoslavije nije okončan 1999, on je samo zamrznut. Bivša Jugoslavija se ne može integrisati u Evropsku uniju dok se na taj proces ne stavi tačka.

Nova crnogorska vlada je samo povlačenje na rezervni položaj Vučićeve klijentele. Patrijarh Porfirije ponovio je desant na Crnu Goru, ovoga puta u Pljevljima, sa samozvanim prestolonaslednikom politički bliskom partiji Ivice Dačića i Slobodana Miloševića. Putevima Čeke Dačevića, patrijarh je nastavio do Ostroga, ali ne da premijera Crne Gore privodi Svetom duhu, nego da ga isleđuje i saslušava.

Vučić, Dačić i Đilas su pod zapadnim pritiscima da napuste politički prostor podrške Putinovoj agresiji i zločinima, i oni to čine nevoljno. Zapravo su tek inicijacijom distanciranja od Putina do kraja otkrili na čijoj su strani. Njihovo postupno popuštanje dopustiće, međutim, i crnogorskom premijeru da se prestrojava, ostajući njihov izvršilac. Nova pozicija Crne Gore u tom smislu nameće jedan nov kvalitet pokoravanja i poniženja. Donedavno je Crna Gora makar bila okupirana, i od tuđih i od svojih, sad je primorana da u cjelini saučestvuje. Ako se sve bude odvijalo u okvirima sudbine cijelog zapadnog svijeta, možda je ta promjena osnova za optimizam, nakon pretežnog utiska da je Crna Gora napustila mračnu stranu. Pripadnost sudbini zapadnog svijeta, a i ta budućnost je upitna pred prognozama koje su opominjuće, podrazumijeva da se Srbija uključi u zapadnu agendu. Ali i zvanična i opoziciona Srbija odbijaju suštinu takvih ponuda. Podrivanje građanskog konsenzusa u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, dok sjever Kosova ostaje pod kontrolom Vučićevog klana, i dalje je svakodnevno podsjećanje da je Srbija Putinova sluškinja, i ostaće i kad Putina ne bude.

Jedna reminiscencija. Podjela iz 1948, a plen smo i žrtve nezalečenih povratnika i njihovih potomaka i nastavljača već 35 godina, bila je nagla, tada nerazumljiva, i nedovoljno jasna i iskrena. U odnosu prema svojoj najdubljoj traumi, Jugoslavija nije dovoljno evoluirala, prije svega jer nikad nije prihvatila, dok je bila cijela, proces evropskog ujedinjenja. Zanimljivo je da nam se, ovako podijeljenim, svako u svome jadu, šansa za nov početak nudi svakodnevno, i da su sve sile zla i destrukcije usredsređene da te ponude uporno odbijamo.

Prihvatanjem Vučićeve ponude Otvorenog Balkana premijer Crne Gore odustaje od evropske integracije. Otvoreni Balkan je u potpunoj kontradikciji sa smislom, procedurama, normama i vrijednostima evropske integracije. Otvoreni Balkan je Donbas kojim će upravljati Vučićeva rodbina, kumovi i prijatelji. Na sastanku u Ostrogu crnogorski premijer je vjerovatno hirotonisan tako da pripadne tom povlašćenom krugu. Jedini precizan tumač svake njegove izjave je njegov i sveopšti saradnik Joanikije, koji ne čita između redova, nego samo neoprezno, gotovo djetinjasto, prenosi suštinu. „Otvoreni Balkan je napravljen za šest država, nije pravljen za pet i po ili tri i po države, već za šest. Svako ko učestvuje predstavlja sebe i svoju državu. Moje mišljenje, možda griješim, jeste da je najveći interes u regionu da Kosovo bude u svakoj regionalnoj inicijativi“, izjavio je Abazović. Time je otkrio posljednje Vučićeve namjere da se, ustupcima albanskom nacionalizmu, posveti nastavku rasturanja Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

Ulazak u prostor Šengena biće veliki uspjeh Hrvatske koji bi otvorio politički postor prije svega za evropsku integraciju Bosne i Hercegovine, koja je jedina izlazna putanja dugoročne relaksacije istih onih principa i sporova koji su vodili rasturanju Jugoslavije. Jugoslavija u malom, Bosna i Hercegovina će ostati građanska država u kojoj će konstitutivne nacije početi da se razvijaju, umjesto da tavore i nestaju, samo ako se neintegrisanom ostatku Jugoslavije otvore granice ujedinjene Evrope. I zato Vučić nudi svoj mućak, koji je crnogorski premijer progutao, i hteo bi još. To je jedna od Vučićevih posljednjih namjera, dok i sam razumije novu stvarnost međunarodnih odnosa, da nas ostavi u getu i čeka neki drugi Putinov dolazak na planetu Zemlju.

Portal Analitika