Šef poslaničkog kluba Socijalističke narodne partije Aleksandar Damjanović na vlastitoj koži je osjetio silinu bijesa opozicionih kolega: za samo sedam dana protekle sedmice prešao je put od uvaženog opozicionog partnera do izdajnika opozicionih ideja. Sad je u ulozi čovjeka koji svakog dana prolazi torturu toplog zeca; kojeg bije ko stigne iz opozicionog špalira.
Prvo ga je, 2. juna, dohvatio lider Pokreta za promjene. „Damjanović je poslanik mafije, Đukanovića, Prve banke; Damjanović je najveća bruka crnogorskog parlamentarizma“, obrušio se Nebojša Medojević preko Fejsbuka. Potom se 4. juna oglasio u listu Dan politički analitičar Svetozar Jovićević procjenom da „Damjanović gura SNP pod Milove skute“! I lider Nove, Andrija Mandić, upozorio je - govoreći na proširenoj sjednici odbora u Bijelom Polju – da se boji opstrukcije stvaranju jedinstvenog opozicionog fronta.A ko su prvooptuženi za razbijanje opozicione idile, razjasnio je poslanik PzP-a Koča Pavlović. Lider SNP-a Srđan Milić uz podršku Aleksandra Damjanovića i Snežane Jonice pokušava da od te partije napravi potencijalnog partnera DPS-a, otkrio je Pavlović strategiju esenpeovske zavjere novinaru dnevnog lista Vijesti.
"Grijesi" lidera SNP-a: Koji dan kasnije, opozicioni predstavnici su, skoro bratski zagrljeni, ponovo šetali u povorci demonstranata koji svake sedmice krstare ulicama Podgorice trežeći ostavku Vlade Igora Lukšića. Bila je to, naravno, samo predstava za javnost: iza kulisa slike o opozicionom jedinstvu, počela je da se odvija bespoštedna borba za kontrolu ključnog igrača opozicije – Socijalističke narodne partije.
Konkretan povod za opoziciona trvenja bila je Damjanovićeva izjava da bi volio da na narednim izborima SNP nastupi – samostalno. Bila je to, u stvari, prva jasna objava da Milićeva stranka ovog puta neće tako lako progutati priče o zajedničkom opozicionom nastupu, bilo da je riječ o izlasku na izbore ili maglovitoj ideji bojkota svih institucija.Ima, zaista, osnova za ovakav stav SNP-a. Prošli zajednički opozicioni nastup na lokalnim izborima – sjećate se onih teatralnih nastupa bjelokušuljaša – najteže je pogodio upravo Milićevu partiju. Poraz na lokalnom nivou bio je dramatičan - 12 : 2, od 14 opština u kojima su održani izbori, vladajuća koalicija je ostvarila jasnu većinu u 12 gradova! Milić je, kao grogirani lider najjače opozicione stranke, bio dvostruko ponižen – i rezultatom izbora ali i činjenicom da se sam nije mnogo pitao o izbornoj kampanji.
Unutar SNP-a ključalo je nezadovoljstvo. Vrijedni partijski aktivisti osjećali su se zakinutim: iako su mnogi mnogo radili na terenu, ostali su bez vlasti i namještenja na lokalnom nivou. Čak i ono što su osvojili, morali su da bratski dijele sa odbornicima Nove i PzP-a koji, opet, nijesu imali ni približno uticaja na terenu kao aktivisti Milićeve stranke. Lider SNP-a je, zajedno sa svojim saradnicima, mnogo truda utrošio i znoja prolio dok se izborne rane nijesu zacijelile. Rezultati tih lokalnih izbora i negativno iskustvo saradnje sa opozicionim kolegama bili su ključni razlozi da Srđan Milić odluči da unuduće SNP gleda samo interes vlastite stranke.
Bulatović vs Milić: No, dok se Srđan Milić udaljavao od opozicionih lidera, Predrag Bulatović se približavao Mandiću i Medojeviću.
Uz pomoć zajedničkih prijatelja iz pojedinih crnogorskih medija i nevladinih organizacija, te podrške međunarodnih krugova, nova opoziciona trojka – ovog puta bez Milića – počela je da zajednički obilazi domaće ali i strane adrese, uglavnom u Njemačkoj. Da sve bude teže za Milića - o Bulatovićevim putešestvijama po državnim odajama Berlina lider Socijalističke narodne partije saznavao je uglavnom iz medijskih izvještaja.
Šira javnost nije upoznata sa razmjerama „razmjene vatre“ unutar Socijalističke narodne partije, ali izvori Portala Analitika ukazuju da unutar Glavnog odbora, baš kao i unutar poslaničkog kluba SNP-a postoji jasna podijeljenost i netrpeljivost pristalica Srđana Milića i Predraga Bulatovića.
Nije, dakle, slučajnost što su nedavno Aleksandar Damjanović i Milan Knežević dali, u dva dana, dvije suprotstavljene izjave: Damjanović da SNP neće uslovljavati DPS identitetskim pitanjima, dok je Knežević značajno napomenuo da bi, odustajanjem od identitetskih pitanja, SNP „iznevjerila svoj program“. Javno sučeljavanje poslanika samo je znak da se pojačava sukob unutar stranke. Podatak da niko – baš niko – iz poslaničkih klupa Socijalističke narodne stranke nije ustao da javno zaštiti Damjanovića od uvreda Medojevića i Pavlovića slikovito ukazuje na tešku poziciju predsjednika poslaničkog kluba SNP-a.
Programske a ne samo lične razlike: Nije, međutim, unutar SNP riječ samo o ličnim sukobima: Milićeva i Bulatovićeva struja su podijeljene prije svega po liniji budućeg partijskog djelovanja.
Tačnije, saradnje sa drugima u borbi protiv Mila Đukanovića. U tome je srž sadašnjeg tajno-javnog sukoba u najjačoj stranci: odnose Milića i Bulatovića značajno remete stranački interesi njihovih dojučerašnjih saveznika iz PzP i Nove. Stvari dodatno komplikuje i pojava trećeg igrača. U Crnoj Gori je spravljena koalicija nevladinog sektora, sindikalista i dijela ovdašnjih biznismena i medijskih tajkuna finansijski osnaženih u vremenu kada su bili ispod Đukanovićevog kaputa, a sada ogorčenih protivnika Đukanovićeve vlasti.
Taj neformalni savez isijava novom energijom, ljudima ali i finansijskim sredstvima; sve ono što nedostaje već umornim opozicionim liderima: otuda ponovo jača ideja o zajedničkom nastupu svih antirežimskih snaga, opozicionih partija, nevladinih organizacija, pojedinačnih političkih aktivista i vlasnika nekih privatnih medija. Pri tom, nije riječ o klasičnom predizbornom savezu, nego o pravljenju – za sada nedefinisanog - bloka za rušenje vlasti; izborima ili bojkotom sistema, ulicom.Nedavno potpisivanje Deklaracije o pomirenju – čiji su kooautori neki od suvlasnika Vijesti i Monitora, te vanstranački politički aktivisti – trebalo je da bude prvi korak. Ispostavilo se da je riječ o ishitrenom, neuspješnom pokušaju objedinjavanja onoga što se u borbenim novinarskim kolumnama naziva – antirežimski blok. Uslijediće, sasvim je izvjesno, novi pokušaji: mržnja protiv Đukanovića i njegove vlasti regeneriše izgubljenu energiju, a ritualno, sedmično okupljanje na ulicama, samo je održavanje kontinuiteta bunta.
Ipak, u priči o antirežimskom bloku, uloga SNP je nezamjenjiva pa Srđan Milić, Aleksandar Damjanović, Snežana Jonica i drugi važni esenpeovci - koji očito ne žele rado u nove mobe i uzuldne opozicione akcije - odmah postaju politički sumnjivci. Zato je Milićev pokušaj zaštite vlastite stranke shvaćen kao izdajstvo, a Predrag Bulatović rado viđena zamjena za Srđana Milića. I zato je Medojevićev napad na Damjanovića – uvredljiva priča o poslaniku mafije – u stvari posljednje javno upozorenje Miliću: ako nijesi u našem bloku, onda si igrač DPS-a.
Milićeva dilema: Iako nedjeljama traju ulične demonstracije protiv Vlade Igora Lukšića (čitaj: protiv vladavine Mila Đukanovića) izvjesnost dobijanja početka pregovora sa EU očvrsnula je pozicije vlasti. Nakon juna, teško je očekivati da će vlast tako lako pokleknuti pred zahtjevima jedne ili dvije hiljade ljutitih demonstranata.
Tako se stvara zanimljiv paradoks na političkoj sceni Crne Gore: kako vlast nije uzdrmana stvaranjem nestranačke grupe otpora, energija destrukcije prenosi se i potresa opozicione partije, prije svega najveću – Socijalističku narodnu partiju. Iako mjesecima izbjegava javni sukob, Srđan Milić uskoro mora da prelomi: hoće li zadržati samostalnost odlučivanja o strategiji SNP-a ili će partijsko kormilo lagano prepustiti u ruke Predraga Bulatovića koji je stvarni favorit Mandića, Medojevića kao i tajkunsko-medijskog lobija koji iz sjenke podržava osnivanje velikog antirežimskog fronta.
Od kako je zauzeo poziciju prvog čovjeka najjače opozicione stranke, Srđan Milić je uvijek u reformu vlastite stranke išao gromoglasno, a stajao na pola puta: vratio je povjerenje u partiju samostalnim nastupom na parlamentarnim izborima 2009. godine, da bi završio u zajedničkom opozicionom porazu na lokalnim izborima godinu poslije toga; pričao je o depolitizaciji crnogorskog popisa da bi aktivno učestvovao u političkoj popisnoj kampanji opozicije 2011. godine...
Jesen se primiče i Srđan Milić nema mnogo vremena: ili će li se ponovo praviti opozicioni savez, poput one koalicije bijelih košulja ili će ovo ljeto biti uvod u stvaranje drugačije i samosvjesnije Socijalističke narodne partije. Ishod borbe unutar SNP lako će se uočiti prema političkoj sudbini Aleksandra Damjanovića: ako opet bude primoran da da se sam brani, Milić ga je pustio niz vodu, baš kao i suverenitet SNP-a.
Draško ĐURANOVIĆ
