Takva vrsta istrčavanja ukazuje na potrebu da se – valjda – pokaže i promptno dokaže kako “i mi branimo sve i svakog, bez diskriminacije i bilo kakve preferencije i izuzetka”. Instant-refleks, principijelni!
Da li je?
Princip je, naravno, korektan i jedini mogući. Ljudska prava i slobide su jednaki za sve. To nije i ne može biti problem, niti je tu moguća zabuna.
Problem je u “nijansama”, u presudno značajnim detaljima, koji se, pošto se radi o živim ljudima koji imaju svoja prava i svoju interpretaciju događaja. Oni se, baš kao ni poslanik Knežević, nikako ne smiju unaprijed osuditi.
Zaista – kakva je to osuda koja je data unaprijed, bez poznavanja činjeničnog stanja i okolnosti događaja? Čemu i kome služi “presuda” data preko koljena, lagodno i oportuno, koja trajno žigoše nekog koji takav žig – moguće, možda – uopšte ne zaslužuje?
Napad je – ako ga je bilo i koliko se može shvatiti – bio verbalne prirode.
Da li je bio “na nacionalnoj osnovi” – drugo je i veliko pitanje. Osim ako ne utvrdimo pravilo da su napadi – kada ih ima i kada se zaista dese – zavisni i od toga kako se “piše” navodno napadnuti. I to pravilo važi za sve nas, jednako!
Poslanik je, da ne zaboravimo tu “sitnicu”, zaštićen tjelohraniteljima, odmah reagovao javnom prijetnjom/obećanjem da će, “od sada”, nositi oružje – i on i njegovi pratioci. Čudna poruka. Nošenje oružja je odavno zabranjeno zakonom. A zakon važi za sve, takođe.
Mediji u Srbiji i njihove ispostave i sateliti u Crnoj Gori su hitro zauzeli položaje i osuli paljbu. Po “crnogorskim nacionalistima”, “komitama”, “opasnim ekatremistima”, koji su, “naravno”, povezani i podržani od strane bivše vladajuće partije … Udri!
Takav nam je narativ odavno poznat. Mustra je to oprobana i mnogo puta potvrđena. Mehanizam sam od sebe radi.
Narednih dana slijedi lavina konstrukcija, izmišljotina, optužbi – ne samo tih (dok se ne dokaže suprotno – nevinih) ljudi sa Cetinja – veće – i posredno i direktno – svih koji su politički oponenti, građanski aktivisti ili, jednostavno, građani koji su spremni da javno iskažu otpor prema politici koju promovišu g. Knežević i njegovi politički istomišljenici i saborci, političke stranke sa kojima je njegova partija u koaliciji, funkcioneri i službenici vladajućih struktura, ministri krnje vlade …
Taj je hor – u staljinsko doba se to zvalo “klaka” – otpjevao u Crboj Gori mnogo toga, unisono i uniformno, jednoglasno, dakle – po partituri koju, takođe orkestrirano, prave, promovišu, ponavljaju i nameću režimski mediji u Srbiji. I ovi njihovi ovdje. Napamet znamo te akorde!
Krug tog zla je odavno zatvoren. Tu nema novosti, niti promjene logike i taktike. Hajka i haranga su permanentne, bez zastoja i praznog hoda.
Teški fijasko BIRN/Vijesti “analize” desnih ekstremista i nacionalista u Crnoj Gori će, tako, biti “pokriven”, bar nekoliko dana, ovim “incidentom”. Povod je bogomdan – eto goriva za nastavak Hajke. Da ne kažem municije.
Događaj na aerodromu je prilika i formalnom ministru unutrašnjih poslova i vršiocu dužnosti formalnog ministra odbrane da ponovo “hrabro i principijelno” juriša na vjetrenjače i aždaje crnogorskih ekstremista, dok mu ispred nosa i kroz uši prolaze i odlaze sve moguće i nemoguće afere, kriminal svih vrsta, teški skandali, kršenja zakona i pravila.
Slučaj sa aerodroma će tako, biti jedan u nizu primjera navikavanja crnogirskog društva, to jest onoga što je od njega ostalo, da se umrtve, imobilišu, marginalizuju i – zašto i to ne reći otvoreno – preplaše oni koji smiju i žele da reaguju i da se usprotive.
Oni koji pokreću i sprovode permanentnu hajku i harangu prema svakoj vrsti otpora i nepristajanja na destrukciju, rastakanje i razaranje segmenata crnogorskog građanskog društva i demokratskih vrijednosti igraju opasnu igru, u kojoj zatiranje političke opozicije i građanske reakcije nije jedino moguće finale tog procesa.
Postoji i onaj drugi rezultat i scenario koji njemu vodi. Tog scenarija i rezultata se Crna Gora, niti njeni građani, ne smiju odreći.
Zato je, dok čitam vijest o tome da ne jedan kd cetinjskih mladića, navodno uključenih u verbalni naoad na poslanika Kneževića, zadržan u pritvoru, značajno da ne povlađujemo onoj vrsti stigmatizacije i kriminaliizacije legitimnog građanskog i demokratskog crnogorskog otpora velikosrpskom nacionalizmu i njegovim protagonistima u Crnoj Gori.
Najtužnije će biti ako prihvatimo – svjesno ili nesvjesno – da budemo šegrti koji “kroje” po tuđim zamislima i planovima. Tu mustru, dakle, dobro poznajemo. Nema opravdanja da po njoj režemo i krojimo.
Velikosrpskom nacionalizmu je prijeko potreban nacionalizam “male Ukrajine”. Tom projektu su takođe potrebni kratkovidost i oportunizam onih koji pristaju da osuđuju i brane “na neviđeno”, ne bii li time sebe ogradili od navodnih ekstremista i nacionalista. Borba za slobodu i očuvanje crnogorsks nezavisnosti nije ni nacionalizam, ni ekstremizam. I tačka.
A od kuvane žabe jedino je gora žaba koja se dragovoljno kuva, nadajući se da će je neko pomilovati i spasiti hude sudbine.
