U ovom filozofsko-religijskom spjevu duša, vođena „iskrom božanstvenom“, traga za uzrocima čovjekovog pada sa neba i ljepotom božanstva. Pjesnik opisuje kosmičҝe i rajske predjele kao i Sataninu pobunu protiv Boga koja je dovela do izgnanstva čovjeka na Zemlju.
„Luči“ je prethodio niz Njegoševih pjesama izrazite duhovne preokupacije: „Crnogorac k svemogućemu Bogu“ i „Zarobljen Crnogorac od vile“ 1834, „Oda Suncu, spjevata noću bez mjeseca“ 1836, „Filozof, astronom i poeta“ i „Misao“ 1844. Ipak, misli i apstraktne slike, koje su nicale u Njegoševom duhu u višegodišnjem traganju za bićem kao krajnjim uzrokom stvari, dobile su pun umjetnički izraz tek u „Luči“.
„Luča“ je hronološki prvo od triju Njegoševih najpoznatijih djela, a objavljena je u maju 1845. Poslije „Luče“ napisan je „Gorski vijenac“ (1846, objavljen 1847), a potom „Lažni car Šćepan Mali“ (1847, objavljen 1851).
Kao i svako poetsko djelo, i „Luča“ je manje filozofsko saznanje o biću svijeta, a više izraz samog pjesnikovog bića i njegovih intelektualnih preokupacija. Mnogi stavovi Njegoševog estetičko-filozofskog sistema razvijeni su baš u ovom djelu: učenje o preegzistenciji, panestetizam, nemoć pred obuhvatom beskonačnosti, poistovećenje estetičkog i božanskog. Međutim, u umjetničkom smislu, za spjev sve ovo nije bitno. „Luča“ nije zbornik Njegoševih estetičkih spekulacija, već izraz njegovog unutrašnjeg svijeta, a preko njega i izraz stvarnosti u kojoj je taj svijet nastao.
