Na inicijativu Danila Petrovića, Crnogorski senat i glavari donijeli su akt o proglašenju Crne Gore knjaževinom, a njega knjazom.
Nakon smrti vladike Petra II Petrovića Njegoša 1851, njegovo mesto je naslijedio Danilo Petrović. Danilo se 1852. oženio i odbacio svoju duhovnu titulu, s pristankom ruskoga cara Nikolaja I, i preuezo titulu knjaza i pretvorio zemlju u sekularnu knjaževinu. To stvaranje svjetovne knjaževine od Crne Gore dovelo je do rata s Turcima 1852–1853, iz kojeg je Crna Gora izišla bez težih posljedica, intervencijom Austrije i Rusije.
Tim povodom upućen je i zahtjev ruskom caru Nikolaju I, da duhovna vlast ubuduće bude odvojena od svjetovne, tako da bi jednu obavljao vladika koga bi birao narod, a drugu, sa titulom knjaza, Danilo Petrović i njegovi potomci u prvoj liniji po redu prvorođenja.
Na putu za Rusiju, Danilo se zadržao neko vrijeme u Beču. Po unaprijed dogovorenom scenariju, na Cetinju se u to vrijeme sastao Senat i donio odluku o proglašenju Crne Gore za nasljednu knjaževinu. Senatori su odluku uputili ruskom caru, tražeći da je podrži i odobri.
Ova odluka Senata, koja je sadržala i molbu ruskom caru, stigla je u Petrograd prije Danila, tako da je car Nikolaj I, kada ga je 15. juna primio u zvaničnu audijenciju, već imao gotovu odluku o priznanju crnogorske knjaževine.
Car Nikolaj I je rekao Danilu da Rusija poštuje pravo crnogorskog naroda da samostalno bira oblik vladavine, pa time priznaje i proglašenje Crne Gore za knjaževinu, a Danila za knjaza, koji se vratio na Cetinje 1852. godine.
Čim je došao na Cetinje, novi crnogorski gospodar morao je da rješava jedno krupno političko pitanje. Budući da je u susjednoj Hercegovini od početka godine trajao ustanak pravoslavnog stanovništva protiv turske vlasti, knjaz Danilo je morao da odluči o držanju Crne Gore prema ustanku.
Čin političke sekularizacije – odvajanja svjetovne, odnosno državne, od crkvene vlasti bio je od istorijskog značaja za Crnu Goru. Njime je okončan period crnogorskog Vladikata, privremeno prekinut u doba vladavine Šćepana Malog.
Aktom je određeno da vladike imaju ograničenu vlast u crkvenim poslovima te da ih proglašava Senat. Crna Gora kao knjaževina, a knjaz Danilo kao knjaz, priznati su od Rusije 18. jula 1852. To je označilo i priznanje državnog subjektiviteta i nezavisnosti crnogorskog Knjaževstva.
