ISO je tijelo sačinjeno od predstavnika različitih nacionalnih organizacija za standardizaciju iz 157 zemalja, uključujući i Crnu Goru (ISO 3166-2:ME). U ISO mreži svaka zemlja ima jednog člana.
Odluka o snivanju ove međunaroden organizacije donešena je 1946. godine u Londonu, u cilju pojednostavljenja međunarodnog kordiniranja i unificiranosti industrijskih standarda.
ISO je pokrenuta sa sjedištem Centralnog Sekretarijata ISO u Ženevi, odakle se vrši kordinacija sistema.
Prema obliku organizacije ISO je nevladina organizacija, koja formira most između javnog i privatnog sektora. S jedne strane mnogi članovi su dio vladine strukture zemalja koje predstavljaju, a s druge strane, ostali članovi su u privatnom sektoru.
ISO određuje standarde koji vrlo često postanu dio nacionalnih zakona ili se koriste u ugovorima nacionalnih standarda i zbog toga je ova nevladina organizacija mnogo moćnija od većine drugih nevladinih organizacija.
Zvanični jezici u Međunarodnoj organizaciji za standardizaciju – ISO su Engleski i Francuski, međutim „ISO“ nije ni akronim, ni inicijali organa punog imena ni na jednom od zvaničnih jezika u ovoj organizaciji (na engleskom bi bio IOS – International Organization for Standardization, a na francuskoj OIN – Organisation internationale de normalisation, što je izbjegnuto kako se ne bi koristila dvojna skraćenica), već je odlučeno je da akronim bude ISO od grčkog isos, što znači jednako.
Bez obzira na različite zemlje i različite jezike, skraćenica ove organizacije je uvijek ISO.
ISO standardi su numerisani i format im je sljedeći: "ISO[/IEC] [IS] nnnnn[:yyyy]: "Naziv"; "nnnnn" predstavlja broj standarda, "yyyy" godinu objavljivanja, a "Naziv" opisuje predmet. IEC će biti navedeno samo u slučaju da je standard rezultat rada JTC1 (Joint Technical Committee 1 - Združene tehničke komisije 1). Datum i IS se neće navoditi na nepotpunim i neobjavljenim standardima, a (u određenim okolnostima) može se izostaviti i naziv objavljenog rada.
Postoje tri kategorije članstva u ISO. Tijela članovi su nacionalna tijela koja se smatraju najreprezentativnijim tijelima za standarde u svakoj zemlji članici.
Ovo su jedini članovi ISO koji imaju pravo glasa. Zemlje koje nemaju vlastite organizacije za standarde spadaju u kategoriju dopisnih članova. U ovoj kategoriji članovi se obavještavaju o radu ISO, ali nemaju pravo učestvovanja u radu na standardizaciji.
Treću grupu čine članovi pretplatnici za zemlje sa manjim ekonomijama. Ovi članovi plaćaju umanjene članarine, ali i dalje mogu pratiti razvoje novih standarda.
