Izgradnja novog školskog sistema u Crnoj Gori poslije Drugog svjetskog rata implicirala je, pored ostalog, i odbacivanje teološke misl.
Praksa religijskog mišljenja i uticaj vjerskih institucija trebalo je da gube društveni značaj i preko njihovog eliminisanja iz nastavnog procesa. Novi obrazovni metodi, prožeti principima dijalektičkog materijalizma, nijesu dopuštali svođenje stvarnosti na nešto što je metafizičko ili samo duhovno.
Prošlost se, takođe, mogla isključivo objasniti putem prirodnih procesa, događaja koji se empirijski mogu dokazati.
Naznake nove prosvjetne politike u Crnoj Gori predočene su 8. novembra 1944. u Nikšiću na konferenciji prosvjetno-kulturnih radnika. Isticano je da se škole moraju osavremeniti, posvetiti što većem broju učenika i njihovoj kulturnoj i prosvjetnoj edukaciji, okrenuti budućnosti.
Postupno umanjivanje značaja vjerske nastave nagovijestila je odluku Povjereništva za prosvjetu CASNO-a kojom je vjeronauka proglašena za fakultativni predmet. Učenici su mogli pohađati časove vjeronauke jedino uz odobrenje svojih roditelja. Nastava iz ovog predmeta izvođena je prve poratne godine u jednom broju crnogorskih šкola. Nedostatak vjeroučitelja i opšte, loše stanje školskih objekata, onemogućavali su njeno masovnije pohađanje i uspješnije odvijanje.
Ustavno načelo o odvajanju crkve od škole u Crnoj Gori je veoma brzo operacionalizovano.
Na Četvrtoj sjednici Ministarstva savjeta NR Crne Gore, održanoj 16. marta 1946, odlučeno je da se ukine vjerska nastava u crnogorskim školama. Zatim je Ministarstvo prosvjete NR Crne Gore uputilo 23. marta 1946. raspis školskim organima u kojem je zahtijevalo ukidanje vjerske nastave u školskim prostorijama.
Zatečeni ovim odlukama, predstavnici vjerskih zajednica su nastojali da što bolje osmisle izvođenje vjerske nastave.
Protojerej Nikola Marković, predsjednik Crkvenog suda na Cetinju, u brojnim apelima upućenim meritornim organima pokušavao je da vjeronauku ponovo uvrsti u školske programe ili makar da se omogući njeno odvijanje u školskim prostorijama. Pošto su ove molbe bile odbijene, Crkveni sud CPM je 30. jula 1946. poslao cirkularni dopis arhijerejskim namjesništvima u eparhiji, u kojem su data uputstva za organizovanje vjerske nastave u novonastalim okolnostima.
Ovim uputstvom predviđeno je da sveštenici pokušavaju pridobiti pojedine vjernike koji bi jednom nedjeljno na par sati ustupali svoju kuću ili lokal za obavljanje vjerske nastave. Iz arhijerejskog namjesništva u Titogradu, pristizali su samo nepovoljni odgovori, jer tamošnji sveštenici nijesu mogli ubijediti nijedno lice da ustupi svoje prostorije za izvođenje vjerske nastave.
Ravnodušnost pravoslavnih vjernika bila je, po svemu sudeći, prisutna i na ostalim područjima Crne Gore, pošto preko dostupne dokumentacije uočavamo da pravoslavni sveštenici nijesu obavljali vjersku nastavu u periodu koji nas interesuje. Vremenom je slično raspoloženje obuzelo i pravoslavni kler, pa su težnje za izvođenje vjeronauke bile sve rjeđe.
