Neke stvari iz kuće bolje se vide kada se suočimo sa pogledom drugih. Pogledom koji nas usmjeri na prilike i neprilike u sopstvenom dvorištu. Dvorište hoće da djeluje modernizovano, a zapravo ništa u njemu nije moderno. Koliko god politička stvarnost nije jedina, njena dominacija kroz produkciju sadržaja iz dana u dan svjedoči da su mnoge druge potisnute. I ne samo potisnute, mnoge druge se jednostavno ne dešavaju. Produkcija nevjerovatnog intenziteta i sadržaja.
Politička stvarnost zauzima prostor drugih repertoara. U odsustvu drugog, normalnog, poželjnog i potrebnog, politički diskurs bahato dominira našom zbiljom. I sve je to kao demokratija, a mi demokratizovani i oslobođeni, a ništa nije demokratično, a još manje slobodno. Jedino ako ne računamo da je pišanje po spomenicima i ikonama antifašizma vrhunski čin oslobođenja ili oslobađanja. Ili vrhunske drskosti i bezočnosti, kako lijepo reče Draginja Vuksanović-Stanković, urin gradonačelnika, čije objašnjenje, i ne samo ovoga puta, dovoljno daje odgovor na pitanje: Koliko fašizma? Onoliko koliko takvi zapremaju javni prostor. Očigledno ih jako peče osmijeh heroja. Koliko god bolno bilo zapišavanje teritorije takvim i sličnim nedjelima u riječima i radnjama, i koliko god osjećali stid da takve slike iz Crne Gore idu u svijet, sve to ogoljava prirodu aktera koji neskriveno pokazuju svoje lice fašizma i maksimume svoje gadosti. Neki od njih ne bježe od ikonografije koja direktno referiše na kostime i obilježja ubica, kako već izgledaju njihove slikane u slobodno vrijeme. Sa takvim dizajnom oni su male replike čiče Draže, pa i kada ih na trenutak odlože u fioke zarad funkcija koje su dobili, oni su njihova suština. Računaju na grupe koje ostaju u tim kostimima, kao i u crnim majicama ili bijelim košuljama, sa zlosutnim parolama poraženog svijeta iz davne prošlosti. Kič estetika kokarde koje se za sitne pare prodaje na ulici.
I sve bi možda bilo normalno da o tome govorimo kao marginalnoj pojavi ili subkulturnim fenomenima, ali ne. Suočavanje sa okolnostima da su nosioci četničke ideologije i njenog dizajna vlast govori dovoljno o procesima suočavanja sa prošlošću. Teško je zamisliti u savremenoj zapadnoj demokratiji ili konkretnije u Njemačkoj neonaciste kao nosioce vlasti ili njen dio. Zato je Njemačka toliko danas jaka, jaka uprkos nacistima koji su pomračili um jedne velike kulture i naroda. Suočavanje sa nacizmom podiglo ih je iz ruševina u koje ih je pretvorila ambicija političkog ludaka nastalog na talasu krize.
Suočavanje sa prošlošću nije tema samo za političku zbilju i političare, ona je materijal za društvo u cjelosti, a ko će bolje predstaviti tu potrebu nego umjetnici ili filozofi. Snaga njihove riječi jeste imenovanje stvari pravim imenom, snaga slika koje pozivaju na ljudskost i empatiju, uprkos enormnoj količini zla. Kao u romanu Čitač, njemačkog pisca Bernharda Šlinka koji je preveden na više od trideset jezika, po kome je snimljen i američki film u režiji Stivena Daldrija, a Kejt Vinslet dobitnica Oskara za najbolju žensku glavnu ulogu (2009). Roman je i obavezna školska lektira u nekim pokrajinama u SR Njemačkoj, nastao 1995. godine, kao primjer bavljenja temom nacizma u savremenosti. Tema koja nikada neće biti nevažna, za društva koja se ozbiljno suočavaju sa prošlošću.
Dugačka je lista naslova, ali i otvoreno pitanje što čita naša publika, javnost ili nosioci javnog mnjenja, akteri ovog eseja koji govori samo o jednom danu i jednom događaju koji kontaminira sve ili kako je napisala Ljubica Suna Čehovin u pismu iz Ljubljane tog istog dana kada se suočila sa slikama sa nikšićkog Trga slobode: Žalosno vreme neistančane osetljivosti. Na svetlost.
Za čitanje još jedan naslov, ili preporuka, naslov ne tako popularan i sa filmskom ekranizacijom, ali isto tako fantastičan. Roman austrijskog pisca Gerharda Amanshauzera Kao varvarin u Prateru… Bješe to pozornica koja mi je kao djetetu uvijek najjače zaokupljala maštu, egzotični lunapark akrobata, cigana i marioneta – ali bio sam stigao prekasno i temeljno sam upropastio svoj nastup jer nisam nosio triko djeteta-artiste, nego uniformu i oznake ubice.
