Na molbu dukljanskog kralja Bodina, papa Klement III, uputio je 8. januara 1089.
Palij dukljanskom nadbiskupu Petru i bulu u kojoj između ostalog stoji: „Tebi, dakle na čast tvoje crkve, i za spas duše tvoje, palij i upravljanje crkvom, kao što se dalje navodi, ovom našom odredbom određujemo i potvrđujemo“.
Dalje u pismu papa mu potvrđuje vlast nad biskupijama: dukljanskom, barskom, kotorskom, ulcinjskom, svačkom, skadarskom, drivatskom, pilotskom, Srbije, bosanskom i trebinjskom.
Značajan podatak u tom dokumentu, koji se ne smije zanemariti, je da papa izričito potvrđuje da je Petar imao na barskoj katedri prethodnike nadbiskupe i da na taj čin i čast ima pravo po stvorenoj tradiciji: „Tražio si da, prema običaju tvojih prijethodnika, palij i posvećivanje biskupa Dukljanskoj Provinciji, za sva vremena udijelimo“.
Pošto je Bodin osvojio Rašku (oko 1083) i dao je na upravu svojim vazalima (dvoranima) Vukanu i Marku, tada je i crkva u njoj postala sufragan dukljansko-barske nadbiskupije.
Pod upravu arhiepiskopa Petra podvrgao je papa i sve manastire „kako Dalmatinaca, tako Grka i Slavena“ („omnia monasteria tam Dalmatinorum quam Grecorum atque Sclavorum“).
Za biskupe koje bude rukopolagao, kaže da vlašću „apostolskog privilegija Tebi brate Petre nadbiskupe, i Tvojim nasljednicima (...) udjeljujemo privilegij da oni biskupi koji prime posvećenje od Tebe i Tvojih nasljednika, duguju kanonsku poslušnost, to potvrdujemo i za sva vremena utvrđujemo“.
Pošto je postao nadbiskup, Petar je stekao pravo da se pred njim nosi krst po čitavoj Kraljevini Duklji „per omne Regnum Diocliae“, pod čime se podrazumijevaju sve biskupije koje su navedene u papskoj buli.
Tako je 1089. Papa Kliment III ustanovio organizaciju crkve u Duklji, kojom je Barska episkopija postala nadbiskupija. Ustanovljenje Barske nadbiskupije bio je istovremeno i posljednji veliki politički uspjeh dukljanskog kralja Bodina.
Da utemeljenje nadbiskupije u Baru nije bilo proizvod političke slučajnosti, već dinastička namjera da se konstituiše državna crkva, svjedoči sljedeća nauci poznata papska bula od 24. januara 1124. godine, kojom se barskom nadbiskupu Iliji daju ista ovlaštenja kao i njegovim prethodnicima, kako Pop Dukljanin zabilježi „na stolici svete dukljanske crkve“.
Uprkos činjenici da je Dukljansko-barska nadbiskupija, najstarija živa duhovna institucija na tlu Crne Gore, utemeljena 1089, pa i ranije, može se reći da državne institucije nauke i kulture gotovo u kontinuitetu ne pokazuju posebno interesovanje za simboliku ove institucije i njenu starinu.
Posljednja značajna manifestacija kojom se obilježavao spomen na ovaj važan datum održana je u Baru 1989, povodom jubileja devet vjekova Barske nadbiskupije.
Ipak su to važni događaji koji su se zbili u vremenu Dukljanske države i usmjerili su tokove ne samo vjerskog, nego i društvenog života na crnogorskom prostoru, u jednom dužem vremenskom razdoblju. Događaji koji su odredili društvena, kulturna i religiozna kretanja na ovom prostoru kroz čitav srednji vijek, a tradiciju sve do naših dana.
Jubilej u povodu 900-godišnjice Barske nadbiskupije je bilo posljednje obilježavanje ovog važnog datuma u Crnoj Gori. U proteklih više od tri decenije gotovo i da nije bilo obilježavanja datuma osnivanja Barske nadbiskupije, izuzimajući 2014. godinu, kada je u povodu 925-godišnjice, u suizdavaštvu Matice crnogorske i Barske nadbiskupije objavljeno fototipsko izdanje knjige „Tri studije o Dukljansko - barskoj nadbiskupiji“, te je istim povodom Pošta Crne Gore štampala prigodnu markicu.
Tako da smo danas došli u situaciju da se upravo zbog indolencije ustanova nauke i kulture Crne Gore za ove važne događaje vezane za crnogorsku kulturno istorijsku prošlost i njihovog preširokog senzibiliteta prema percepcijama i interesima okolnih naroda i država ovi važni događaji i ne pominju, osim kad se mora.
Čak je to išlo dotle da gotovo do prije par decenija nije bilo uputno u stručnim člancima i studijama katoličku baštinu na tlu Crne Gore označiti pridjevskom imenicom – crnogorskom. Iako je to odnos prema dugoj tradiciji na kojoj se inače temelje odnosi između Crne Gore, kao sukcesora Zete, odnosno Duklje i Svete Stolice u skoro hiljadu godina intenzivnih veza.
Koliko su duge i stare te veze možda najbolje govori spisak Barskih nadbiskupa od 1089. godine do danas. Spisak je preuzet iz knjige Istorijski leksikon Crne Gore:
BARSKI NADBISKUPI
Prvi od barskih nadbiskupa Petar (1064-1094), ustoličen je 1089. godine. Na arcibiskupsku stolicu postavio ga je papa Aleksandar II. Nalazimo mu ime u Bodinovoj povelji lokrumskim benediktincima iz 1100. godine, gdje stoji in praesentia domini Petri archiepiscopi, tj. u prisustvu nadbiskupa Petra. Zna se da je bio posrednik u sporu između kralja Bodina i njegovih rođaka. Moguće da se na njega odnosi epitaf koji je bio na katedrali Sv. Dorđa.
Sergej je vjerovatno drugi barski nadbiskup (oko 1110). Iz epitafa Ovdje leli arcibiskup Sergej, uzidanog u katedralu Svetog Đorđa, zna se da je negdje u prvim decenijama ustoličavanja barske arcibiskupije bio nadbiskup Ilija (oko 1124-1140).
Grgur Grizogono, rodom iz Zadra, bio je barski nadbiskup vjerovatno od 1172. do 1196. godine. Uz pomoć splitskog nadbiskupa Raniera, dobio od pape Aleksandra III nadbiskupski plašt. Sačuvane su tri poslanice nadbiskupa Grgura - u jednoj se tuži papskom legatu Gvalteriju na namet srpskog vladara Nemanje.
Tokom 1194. bio je svjedok u parnici između templara i manastira Sv. Kozme i Damjana. Umro je u Zadru. Postoji pretpostavka (tvrdnja) da je nadbiskup Grgur autor Ljetopisa popa Dukljanina.
Ivan I, dobio 1199. nadbiskupski plašt od pape Inoćentija III. Sačuvane su dvije papine poslanice ovom nadbiskupu. Za njegovo vrijeme, dubrovački nadbiskup Leonardo polazi u Bar da obiđe svoju mitropoliju i da i konačno ugasi Barsku nadbiskupiju, ali ga barska pastva dočekuje kamenjem i ne daje mu pristupiti gradu. Za pontifikata Ivana I, vladao je Dukljom veliki župan Vukan Nemanjić (kralj Duklje i Dalmacije). Vjerovatno je bio nadbiskup do 1247. godine.
Ivan II (1248-1252) je postao barski nadbiskup nakon smrti Ivana I. Bio je 1245. papski izaslanik kod Tatara sa Volge i kod ruskoga kneza Danila. Njegov putopis o životu i običajima Mongola prvi je prikazao Evropljanima ovaj narod. Ivan II (de Piano Karpini) sazvao je 1249. u Baru Drugi pokrajinski crkveni sabor da bi stao na kraj nevoljama koje su pritiskale njegovu nadbiskupiju, od pohara i pljački preko lošeg vladanja klera.
Papa Inocenco je potvrdio odluke ovog sabora, bacio anatemu na one koji pljačkaju biskupske posjede, dao arcibiskupu pravo da ekskomunicira iz crkve i daje oprost crkvenjacima koji su napravili grijeh iz nužde. Ivan de Piano Karpini je umro 1. avgusta 1252. godine.
Gufrid (1253-54) je postao nadbiskup aprila 1253. godine.
Lovro (1255-1270), rodom iz Orte u Toskani, franjevac, bio kapelan u papskom dvoru, legat Vatikana i branilac Grka. Nasljednik Inocenca IV, papa Aleksandar IV, ustoličio ga za nadbiskupa 1255. godine.
Gašpar Adam (1270-1280), dominikanac, pjesnik, filozof. Deset godina je vladao svojom dijecezom, a posjećivali su ga kralj Uroš Veliki i kraljica Jelena.
Mihailo (1282-1298), izabran za nadbiskupa 1282. godine. U Rimu je bio 1291. godine. Posljednji put se pominje 1291. kada mu papa Nikola IV u poslanici daje nalog da izabere biskupa Sarde. Pretpostavlja se da je umro 1298. godine.
Marin Petrov Žaretić (1301-1306) bio je arhiđakon barske crkve, pa poslanik kraljice Jelene kod pape Nikole IV. Na prijedlog barskih kanonika, na stolicu ga uzvisio papa Bonifacije VIII. Sačuvano je nekoliko poslanica kasnijeg Pape Benedikta XI nadbiskupu Marinu.
U jednoj se preporučuje da stane na put neredima u dijecezi; u drugoj mu se daje ovlašćenje da primi ostavku skadarskog biskupa, a u trećoj daje ovlašćenje da može postavljati upravitelje u katoličkim župama Stare Srbije, Brskovu, Rudniku, Rogozni, Trepči i Gračanici. Zalagao se za iskorjenjivanje bogumilstva u Bosni. Za vrijeme njegovog pontifikata, papa je poslao dominikance u region Ваrа.
Andrija (1307-1324), postavljen od pape Klementa V na nadbiskupsku stolicu. Postao je nadbiskup u vrijeme kada je kralj Milutin počeo progoniti katolike. Godine 1319. bio je tužen Svetoj Stolici za tri prestupa - zalaganje nadbiskupskog plašta i korišćenje krivotvorenog, svrgavanje arbanaškog biskupa Mihovila i postavljanje opata Lazara bez znanja pape Ivana XXII, i prisvajanje prava da imenuje biskupa Drivasta.
Zbog toga mu je papa naredio crkvenu obustavu, pa se nadbiskup Andrija svojevoljno odrekao nadbiskupske stolice.
Gijom Adam (1324-1341), Francuz, pripadnik dominikanskog reda, nekadašnji biskup Soltanjeha u Persiji, postavljen je od strane pape Ivana XXII (26. oktobra 1324. godine) za barskog nadbiskupa. Nekoliko godina po postavljenju odlazi u Francusku pod izgovorom posjete papi i odnosi stare listine zbog dobijanja povlastica za barsku crkvu, ali kasnije odbija da se vrati u svoju nadbiskupiju. Kanonik Ivan Zaulini napisao je tužbu papi Benediktu XII, nakon koje mu naređuje da se vrati u Bar.
Nakon spora s papom, nadbiskupsku stolicu napustio je 1341. godine. Tokom 1317. publikovao je djelo De Modo Saracenos extirpandi, a 15 godina kasnije i knjigu Directorium ad Passagium Faciendum per Philippum regem Franciae in terram sanctam anno 1332, u kojoj iznosi obilje informacija o stanju na Balkanu i Bliskom Istoku, Zetskom primorju, Albaniji i Srbiji.
Ivan III (1341-1347), posvećen za nadbiskupa u Avinjonu, a papa mu je dao nadbiskupski plašt 1342. godine.
Dominik (1349-1360), bio je najprije nadpop zborne crkve Svetog Petra u Baru, a zatim ga je papa Klement VI imenovao nadbiskupom. Upravljao je Nadbiskupijom u teško vrijeme za katolike, za vladavine cara Dušana i Stefana Uroša.
Stefan (1361-1363), barski nadbiskup o kome nema nikakvih podataka.
Ivan IV (1363-1373), Dubrovčanin, iz reda Svetog Dominika, za nadbiskupa ga proglasio papa Urban V. Mimo njegove volje, naredni papa Grgur XI, odredio ga je za cezarejsku metropolsku stolicu. Umro je 1393. u Dubrovniku, gdje je i sahranjen u dominikanskoj crkvi.
Ivan V (1373-1382), kao biskup Drivasta bio je jedan od svjedoka pred kojima su 1369. Balšići primili katoličku vjeru. Papa Grgur XI ga je postavio 17. juna 1373. na barsku nadbiskupsku stolicu.
Antun (1383-1390), barski nadbiskup o kome nema nikakvih podataka.
Rajmund (1391-1395), imenovan za barskog nadbiskupa od strane pape Bonifacija IX, koji mu je dao zadatak da pokuša odvratiti arbanaške prvake Dukađina od savezništva s Osmanlijama.
Ludovik Bonito (1395), rodom iz Đirđente na Siciliji. Bio je nadbiskup u Palermu odakle je pobjegao u Rim pred Aragoncima. Papa Bonifacije IX učinio ga je barskim nadbiskupom, ali se on nakon nekoliko mjeseci odrekao tog položaja.
Marin II (1396-1420), papa Bonifacije IX imenovao ga je nadbiskupom. Zna se jedino da je bio nadbiskup do 1420. godine, kada je umro u Dubrovniku.
Ivan VI (1420-1422), izabrali ga za nadbiskupa barski kanonici kojima je i pripadao, a izbor potvrdio papa Martin V. Zbog neke kanonske greške, nije zabilježeno koje, sklonjen je sa nadbiskupske stolice 1422. godine.
Petar ll (1423-1448), kanonik crkve u Drivastu, kneževskog roda, imenovao ga papa Martin V. U saradnji sa barskim sudijama, donio je 1428. zakon da niko ne smije prodavati, zalagati ili davati na razmjenu crkvena dobra. Docnije su donijeli uredbu da niko ne smije lobirati u svrhu dobijanja barske nadbiskupske stolice. Godine 1448. podnio je ostavku.
Andrija II (1448-1459), franjevac, kojeg je u Rimu potvrdio za barskog nadbiskupa papa Nikola V. S njegovim dopuštenjem crkva Svetog Nikole blizu zidina grada Bara data je konventualcima franjevcima i oni su tu sagradili manastir.
Pošto su Mleci zavladali Budvom i Barom, Budvanska biskupija se odvojila od Dubrovačke i pripojila Barskoj. Tokom 1450. bio Skenderbegov poslanik kod pape, a dvije godine kasnije učestvovao je u pomirenju Dukađina i Kastriota u Draču. Dao je ostavku na mjesto nadbiskupa 1459. godine i preselio se u Rim, gdje je i umro 1462. godine.
Lovro II (1459-1460), franjevac, po zahtjevu pape Pija II pomagao u pregovorima Dukađinija i Skenderbega.
Marko (1460-1461), bio je barski nadbiskup samo godinu dana.
Šimun Vosić (1462-1473), Istranin iz Montone, odličan poznavalac prava, ostrogonski kanonik, pa podđakon apostolske stolice i generalni vikar Andrije Bondumera. Papa Pio II odredio ga je za barskog nadbiskupa, ali ovaj nije htio da napusti Mletke. Senat je izdejstvovao da nadbiskup Šimun ostane u Mlecima dok Bondumer ne nađe drugog vikara. Isti papa odredio ga za svog izaslanika kod ugarskog kralja Matije Korvina. Vosić je 1467. došao u Bar, a papa Sikst IV premjestio ga 1473. godine u Kopar, uz titulu nadbiskupa patraskoga.
Stefan II Teglatije (1473-1485), Mlečanin, kako izvori navode pobolan i dosta naobražen i elegantan govornik, ali ne duboka nauka. Napisao je komentar o Pjesmi nadpjesmama u kojem je Isus predstavljen u razgovoru s crkvom, vjerenicom svojom. Papa Sikst IV, koji ga je i potvrdio za nadbiskupa, premjestio ga je u Torcelo, na ostrvo Buran blizu Venecije. Smatra se da je prije svog nasljednika, barskog nadbiskupa Filipa Gaja, počeo nositi titulu totius serviae primas.
Filip Gajo (1485-1509), Mlečanin kojeg je papa Inocenco VIII imenovao za barskog nadbiskupa. Ne zna se kako, ali je još za vrijeme pontifikata u Ваru, bio i u Vićenci kao namjestnik biskupa tog grada. U tom je gradu dočekao burbonsku princezu Anu koja je išla u Ugarsku, da se vjenča s kraljem Vladislavom. Nadbiskup Filip Gajo nazvao se srpskim primasom. U Veneciji 1503. godine, kao namjesnik biskupa tog grada, urezao je naziv na spomen-ploči crkve u kome se pominje kao primas.
Jeronim (1509-1517), klerik crkve Sv. Bartlomeja u Veneciji. Iako ga je papa Julio II postavio za nadbiskupa 1509. godine, u Bar je stigao tek 1514, kada je i održao prvu misu. Pred dolazak je učestvovao na sedamnaestome sveopštem saboru u Lateranu, a godinu dana po dolasku ponovo je pošao na sabor u Rim, gdje je ostao do 1517. godine.
Lovro III (1517-1525), u svojstvu ulcinjskog biskupa učestvovao 1514. na lateranskom saboru. Papa Leon X podigao ga je na rang nadbiskupa barskog, dajući mu na upravu i Ulcinjsku biskupiju. Tokom 1518. Papa je sjedinio Budvansku biskupiju sa Barskom nadbiskupijom, ali nedugo zatim opozvao je taj akt i dao Budvi biskupa, Šimuna, brata ili bliskog rođaka barskog nadbiskupa Lovra. Negdje između 1523 i 1525. dao je ostavku na mjesto nadbiskupa Bara i biskupa Ulcinja.
Ivan VII (15257-1528?), o njemu nema nikakvih podataka, a pretpostavlja se da je Istranin, iz Pirana.
Ludovik II (1528-1551), franjevac, rodom iz ugledne kuće iz Vićence. Papa Klement VII imenovao ga za nadbiskupa, ali je tek mnogo kasnije došao u Bar. Tokom 1530. postavljen za gubernatora Narnije, a 1532. je u Montegaldu, selu kraj Vićence. Upravu barske dijeceze povjerio je budvanskom biskupu Jakovu. Godine 1541. bio je u barskoj dijecezi, obavljajući i funkciju budvanskog biskupa. Na Tridentinskom saboru 1551. dao je ostavku na svoj položaj. Umro je u rodnom gradu 1573.
Ivan VIII (1551-1571), Ulcinjanin, kojeg je zbog rijetke kreposti i izvrsnih nauka papa Julio II postavio na nadbiskupsku stolicu. Učestvovao je 1551 i 1552. na Tridentinskom saboru, a 1562. i 1563 na saborskim sjednicama u Trentu. Bio je najžešći protivnik predaje grada Turcima, ali su knez Alesandro Donato i vojni zapovjednik Ivan Guidiccioni upravo to uradili.
Nadbiskupa i 600 vojnika Turd su poslali na galiju kod Ali-paše, koji je nudio otkup nadbiskupa za 25.000 mletačkih cekina, ali do toga nije došlo. Sedmog oktobra 1571. u bici kod Lepanta Turci su mu odsjekli glavu da ne bi dopao slobode. Drugi izvor tvrdi da su ga pogubili hrišćani misleći da je Turčin.
Teodor (1575), postavljen za barskog nadbiskupa od pape Grgura XIII. Umro je dvije godine nakon ustoličenja.
Ambrozije Kapić (1579-1598), rodom je iz Osora na ostrvu Cresu. Papa Grgur XIII imenovao ga je 9. januara 1579. godine barskim nadbiskupom na traženje barskog klera. Dao mu je na upravu i Budvansku biskupiju. Pošto su Turci poharali nadbiskupsku palatu i dobra, nastanio se u Budvi, ali mu nije bio zabranjen dolazak u Bar, gdje je katkad obavljao službu.
On je posljednji od barskih nadbiskupa koji je držao misu u katedrali Sv. Đorđa. Zbog nemaštine odlazio je u Veneciju i Rim da nabavi sredstva za svoju nadbiskupiju, ali nije imao uspjeha. Po povratku u Ваr, dok je propovijedao, Turci su ga pretukli i bacili u tamnicu. Od mučenja je i umro 1598. godine.
Toma Ursini (1598-1607), franjevac iz Popova polja. Bio je i upravnik budvanske dijezece. Stanovao je u Budvi, jer mu barski Turci nijesu dozvoljavali dolazak u grad. Za njegovog doba veliki dio katolika se pod pritiskom iselio, dio prešao u islam, a iz Crne Gore se u Ваr doselilo mnogo pravoslavnih porodica tako da ih je bilo više nego katolika. Pohodio je katolike po citavoj Srbiji i u pograničnim mjestima podložnim Turcima.
Sagradio je u Paštrovićima franjevački manastir. Iz Istanbula je dobio ferman da mu svaka katolička kuća daje za godinu dvije aspre, za prvo vjenčanje 12, za drago 24, a treće 48 aspri, te da mu svaka раrоhija daje po dukat na godinu.
Marin III Bici, (Bizzius, Bizzi) Marin (1570- 1624), barski nadbiskup od 1608. do 1624. godine. Potiče iz plemicke i bogate porodice, porijeklom iz Albanije. Rođen je u Rabu, gdje je do 1608.godine bio nadpop tamošnje stolne crkve, kada ga je papa Pavle V postavio za barskog nadbiskupa i administratora Budvanske biskupije. Preko Mahmut-paše, rodom iz Obrovca, dobio je sultanov ferman kojim mu je omogućen pristup Baru. U njegovo vrijeme mnogi Paštrovići su prešli u katoličanstvo. Nakon dobijanja fermana stanovao je u Baru u kući Asana Čelebije, ali mu je život bio stalno u opasnosti.
Zbog nesređenih prilika u svojoj dijacezi, stolovao je u Budvi, gdje je boravio samo tri godine. Početkom 1610. krenuo u vizitaciju svoje crkvene oblasti koja se nalazila pod Turcima. Vratio se krajem godine u Budvu, da bi 1611. otputovao za Rab, a potom u Rim, gdje je ostao sve do smrti. Podnio opširan izvještaj o stanju Barske nadbiskupije, koji je kao značajan istorijski izvor više puta publikovan.
U Crnoj Gori posljednji put pod naslovom: Marin Bici, Iskušenja na putu po Crnogorskom primorju, Albaniji i Srbiji 1610, Budva, 1985.
Petar III (1624-1634), do imenovanja apostolski vikar cijele Srbije. Turci mu nikada nijesu dozvolili ulazak u Bar, a nijesu pomogle ni preporuke, molbe i novac, pa je upute davao generalnom vikaru, Petru Samoeliju. U Letnid, kraj Skopske Crne Gore, organizovao crkvenu skupštinu župnika Stare Srbije. Umro je u Skoplju 27. novembra 1634. godine. Za vrijeme njegovog pontifikata bilo je u Baru 2000 katolika, u gradu i opštinama Spič, Ljubač i Šušanj.
Đorđe Blanco (1635-1644), najprije je bio biskup Sape, da bi ga papa Urban VIII povisio na metropolsku stolicu. U drugoj godini vladanja obišao sve katoličke župe po Srbiji. Nastojao je da mu se domovina oslobodi od Turaka i pređe pod vlast Mletaka. Papa Inoćenco X ga je 1644. vratio u Gornju Zadrimu. Nikada nije došao u Bar.
Frano I - Leonardi Franjo - papski misionar iz XVII vijeka, koji je radio na širenju katoličanstva u Crnoj Gori i Primorju. Leonardi je rođen u Trogiru. U Rimu je završio teološke i filozofske studije, dobivši i doktorsku titulu. Najprije je bio biskupski vikar, a zatim je zbog svojih sposobnosti i obrazovanja postao specijalni izaslanik Kongregacije za propagandu vjere Rimske kurije. Od Kongregacije je 1636. godine dobio zadatak da radi na širenju katoličanstva u Dalmaciji i Boki Kotorskoj.
Posebno se trudio da prevede u katoličanstvo Paštroviće. O prihvatanju unije pregovarao je i sa cetinjskim mitropolitom Mardarijem, s kojim se sastao u Kotoru 1638. godine. Leonardi u svom izvještaju Kongregaciji vjere navodi da je prelazak Crne Gore u katoličanstvo od posebnog značaja za njegovo širenje u Srbiji i na Balkanu uopšte, jer je Crna Gora kapija katoličanstva za ovaj prostor.
S mitropolitom Mardarijem susreo se i na Cetinju 1639. godine, razgovarajući o njegovom prelasku u katoličanstvo i posjeti Rimu. Mitropolit Mardarije je izrazio spremnost da prihvati uniju, tražeći za uzvrat da mu Rimska kurija odredi platu koju imaju biskupi u Osmanskom carstvu.
Zbog približavanja Rimskoj kuriji, osmanske vlasti su uhapsile cetinjskog mitropolita i držale ga u zatvoru do početka 1640. godine. Čim je oslobođen, mitropolit Маrdarije se u Mainama sastao sa Leonardijem, prihvativši katoličanstvo i izrazivši pokornost papi. Misionar Franjo Leonardi pregovarao je i s pećkim patrijarhom Pajsijem o prihvatanju unije. Leonardi je od 1644. do 1646. godine, odlukom pape Inoćentija X bio barski nadbiskup. Kao nadbiskup, svoju nadbiskupiju i mjesto svoga stolovanja (Bar) nikada nije posjetio. Umro je 1646. godine.
Josip Buonaldo (1646-1653), rodom iz Zadra, dominikanac, profesor teologije u Minervinom manastiru u Rimu. Papa Inoćencije X postavio ga je za barskog nadbiskupa sa godišnjom platom od 200 rimskih škudi. Buonaldo je, sa biskupima od Turaka uzetih krajeva, kovao planove o oslobođenju, predočivši ih generalnom providuru Leonardu Foskolu. Kad je Foskolo osvojio Klis 1648. s njim je bio i Buonaldo.
Sljedeće godine Foskolo je krenuo na jug Crne Gore, iskrcao topove pod Barom, ali ga je dočekala turska vojska te se povukao. Tada je počeo pogrom barskih katolika, koji su u velikom broju prešli na islam. Stanovao je u Paštrovićima i mnoge muhamedance preveo na hrišćanstvo. Umro je od tuberkuloze 1653. godine i ukopan u stolnoj crkvi u Budvi. Po Buonaldijevoj smrti uprava barske dijeceze data je skadarskom biskupu, Petru Bogdaniju, sve do novog nadbiskupa.
Marko II (1654-1656), barski sveštenik, Albanac porijeklom, učenik Ilirskog zavoda u Loreti, doktor teologije. Umro je na putu za Rim, u Splitu, gdje je i sahranjen u crkvi Svetog Duja. Dijeceza je ponovo povjerena skadarskom biskupu, Petru Bogdaniju, koji je njom upravIjao 15 godina. Sačuvani su njegovi podaci o 8 katoličkih sela u okolini Bara sa 2400 duša, dok u samom gradu nije bilo katoličkih kuca, već su njih 300 živjeli kao sluge i robovi po turskim kućama.
Andrija III, Zmajević Andrija - (Perast, 16.6.1624-1694) - barski nadbiskup 1671-1694. U Perastu je završio franjevačku osnovnu školu. U Rimu doktorirao teologiju i filozofiju. Bio je u zavičaju opat Sv. Dorđa i župnik budvanski apostolski vikar i povjerenik. Papa Klement X, postavio ga 23.2.1671. godine, za nadbiskupa barskog. Da bi bio bliži Baru, odabrao je da stoluje u Paštrovićima.
Odmah po ustoličenju, preduzeo je kanoničnu vizitaciju i sačinio izvještaj koji je poslao Rimu. Desetog decembra 1674. godine, Andrija Zmajević je upriličio dijecezanski sinod u crkvi Svete Tekle kod Sutomora. Odredbe sinoda preveo je budvanski apostolski vikar Bernard 1720. godine s narodnog na latinski jezik za Farlatijevo djelo. Ubrzo napušta Paštroviće i vraća se u rodni Perast. Tokom 1684. godine učestvovao je u oslobođenju Risna od Osmanlija.
Njegovim staranjem i uz materijalnu pomoć, podignuta je župna crkva u Perastu. Umro je 1694. godine. Ostavio je iza sebe u rukopisu obimno djelo Darxava sveta slavna i kreposna carkovnoga lietopisa tru- dom Andrie Zmaievichia Perasctani- na filosofie nauciteglia i bogoslovca, gniegda opatta perasckoga sada arkibiskupa barskoga, u Budvi s pistoglia apostolskoga namiesnika, kragliestva Servie nacelnika narodu slovinskomu otvorena, Istoriju svijeta od Stvaranja do njegovih dana, i to slovinskim jezikom na latinici, cirilici i na latinskom jeziku, na 900 strana, uz 40 slika koje su uradili sam nadbiskup i slikar Tripo Kokolja.
Autor je Pjesme od pakla o pobjedi u boju Peraštana nad osmanskom vojskom, šaljivog pisma prijatelju Poslanica Tripu Skuri. Opjevao je i zemljotres (1667) u polimetrijskoj poemi Slovinska Dubrava, Istočna Dalmatija, milostivo od Gospodina Boga pohogiena godiel 667- Pie- san.
Marko III Đorga (1696-1700), za nadbiskupa postavljen 21 mjesec nakon Zmajevićeve smrti. Stanovao je u rodnom Spiču i odatle pohodio katolike svoje dijeceze. Sačuvan je njegov izvještaj o stanju Barske nadbis kupije poslat Zboru propagande. Sahranjen u crkvi Svete Tekle u Spiču.
Vićenco Zmajević, Vicko (Perast, 1670 - Zadar, 1745) - barski nadbiskup (1701-1713), pisac, sinovac Andrije i brat Matije Zmajevica. Nakon što je u Rimu doktorirao teologiju i filozofiju, predavao je na katedri u Propagandnom zavodu u Rimu. Župnik Perasta postao je 1695. godine. Papa Klement XI ga je 1701. imenovao barskim nadbiskupom, upraviteljem Budvanske biskupije, primasom kraljevstva srpskoga i pohoditeljem apostolskim Srbije i Аrbanije. Rezidencija Vićenca Zmajevića je bila u Perastu.
Pobornik rigidnog katoličanstva, prednjačio je u suzbijanju jeresi i uticaju okolnih šizmatika i nevernika. Obišao je dijecezu i 1703, zbog nagomilanih crkvenih problema, sazvao Pokrajinski crkveni sabor u Mrkinje, gdje je bila rezidencija biskupa Lješa. Akta sa ovog sabora potvrdio je papa Benedikt XIV i štampani su na latinskom i albanskom jeziku 1706.
Nakon ubistva Vicka Bujovica preselio se u Kotor u vlastelinsku palatu Buća, a 1713. nakon atentata na njega, premješten je na stolicu zadarskog nadbiskupa. Iz Šestana su u Zadar izbjegle mnoge porodice, a Zmajević ih je smjestio u varoš Borgo Erizzo (danas naselje Arbanasi).
Njegove rane besjede u peraškim crkvama sakupljene su u zbirku Razgovor duhovni, i to je jedino njegovo djelo na narodnom jeziku, ostala su na latinskom i italijanskom. Za vrijeme boravka u Rimu štampao je zbirku Musarum chorus (1694), posvećenu zapovjedniku mletačkih trupa Antoniju Zenu. Publikovana je 1778. njegova Poslanica bratu, admiralu Matiji. U Zadru napisao niz spisa.
Bio je mecena piscima, prevodiocima i leksikografima. Inicirao je otvaranje Ilirskog sjemeništa (ili kako su ga zvali po tvorcu Seminarium Zmajoillricum), gdje bi se školovali svještenici za služenje na ilirskom jeziku i pisanju glagoljicom i ćirilicom. Umro je 1745. u Zadru, a njegovom se smrcu ugasila porodica Zmajević.
Egidio Krinćo (1719-1722?), postavljen je od pape Klimenta XI za barskog nadbiskupa 1719. godine.
Matija (Štukanović?) (1722-1744?) o njemu se jedino zna da je bio iz Perasta i da je postao nadbiskup 1. jula 1722. godine.
Marko IV (1745-1749), rodom iz Šušanja pored Bara. Pohađao Ilirski zavod u Loretu, bio vikar barskog metropolita, pa pilotski biskup punih 14 godina. Papa Benedikt XIV ga postavio za nadbiskupa 9. marta 1749.
Lazar Vladanji (1749-1786), rodom iz Skadra, iz plemićke porodice. Do imenovanja za barskog biskupa bio je biskup Sape. Stolovao je u Livarima. Papa Benedikt XIV mu u pismu Urbem Antibarim objašnjava kako da postupi u vezi crkvenih imanja prigrabljenih od Turaka ili hrišćana. Umro je u 78-oj godini, 5. februara 1786 u Livarima, i sahranjen u zarufskoj crkvi Skadarske biskupije.
Đerđa II Junki (nadbiskup 1786-1787), rodom iz Livara, gdje je i imao rezidenciju. Nije imao ni punih 30 godina kad ga je papa Benedikt XIV učinio biskupom Pilota. U naredne tri decenije bio i biskup Lješa i Skadra. U Livarima je i umro 26. januara 1787. i ukopan u crkvi Svetog Petra u istom mjestu.
Đerđa III (nadbiskup 1787-1790), porijeklom iz sela Širokog kod Skadra. Imenovan od pape Pija VI za barskog nadbiskupa. Umro u Jakinu novembra 1790. godine gdje je i sahranjen.
Frano II (nadbiskup 1791-1822), rоdom iz Skadra, gdje je bio biskup. Stanovao je u Livarima i tu napravio veliku crkvu.
Vinćenco II (nadbiskup 1824-1839), Skadranin, završio nauke u Rimu, bio župnik u Baru i kapitolski vikar. Papa Leon XII ga odredio za barskog nadbiskupa i upravitelja Budvanske biskupije. Isprva je stolovao u Livarima da bi poslije nekoliko godina prešao u barsko predgrađe Gretvu.
Poten Karlo, (17.1.1807-15.1.1886) - barski nadbiskup (1855-1886), rodom iz Vestfalije. Marta 1867. Poten je prenio nadbiskupsku stolicu u Skadar, spajajući na taj način Skadarsku i Barsku nadbiskupiju i takvo će stanje ostati sve do Konkordata Crne Gore i Vatikana 1886. U Baru je za svog pomoćnika imenovao Gabrijela Kapaćia, kojeg će poslije smrti 1878. zamijeniti Paskale Gverini. Na I Vatikanskom opštem koncilu 1869. zahtijeva da dobije mjesto među primasima na osnovu titule Primas Serviae.
Po ovlašćenju pape Pija IX, predsjedava II nacionalnim crkvenim saborom u Skadru 1871. Karlo Poten je posredstvom austrijskog nadvojvode Maksimilijana, posljednjeg meksičkog cara, uspio da dobije sultanov ferman za gradnju katredrale u Baru 1857. Zanimao se i za prošlost Bara i Barske nadbiskupije. Njegovim posredovanjem, Franjo Rački je dobio barske epitafe sa nekadašnje crkve Sv. Dorđa i objelodanio ih u Katoličkom listu, u Zagrebu 1850. Poten je napisao i dvije knjige o Barskoj nadbiskupiji, čiji se manuskripti čuvaju u arhivu nadbiskupije: Ecclesiae diocletanae et antibarensis historia (1857); Histcria Ecclesiarum Episcopalium in Albania Turcica situarum, quae Metropoli Antibarensi subjectae sunt, vel olimfuerunt, breviter mmmatique descripta (1863).
Milinović Šimun II, (Lovreć, 24.2. 1835 - Bar, 24.3.1910) - barski nadbiskup od 1886-1910, franjevac. Učio u manastiru u Omišu, Makarskoj, Zaostrogu i Sinju, gdje je završio gimnaziju, potom u Sibeniku jednu godinu Bogoslovije, gdje se zaredio 29.5.1857. Bio pomoćni učitelj u Sinjskoj gimnaziji, a 1862. poslat u Beč, gdje je završio Filosofski fakultet. Od 1866. ponovo u Sinjskoj gimnaziji, bio paroh sinjski i školski nadzornik.
Za vrijeme austrougarske okupacije BiH pomagao bjeguncima sa tog područja. Na preporuku J. J. Štrosmajera, postavljen za nadbiskupa obnovljene Barske nadbiskupije 1886. godine. Za barskog nadbiskupa posvećen u Rimu od strane kardinala Simeonia u crkvi Propagande Fide. U januaru 1887. na Rijeci Crnojevića, položio zakletvu pred knjazom Nikolom.
Za vrijeme njegovog stolovanja na stolici barskih nadbiskupa obnovljen je veliki broj katoličkih crkava i parohijskih domova, štampan Misal glagoljicom i održano prvo bogosluženje na staroslovenskom 1894., spriječena promjena imena Zavoda sv. Jeronima u Rimu i barskom nadbiskupu su priznata sva prava i povlastice.
Milinović je zaslužan za razvoj tolerantnih vjerskih odnosa u Crnoj Gori. Autor je više djela: Crtica o Slovenskoj liturgiji (1880); Biač (1886); Knez Domaldo (1886).
Dobrečić Nikola, (Bartula, Stari Bar 28.1.1872 - Zagreb, 14.11.1955) - nadbiskup barski i primas srpski. Osnovnu školu završio u Starom Baru, a 1890. upucen u Rim na školovanje u Collegio Urbano, gdje je završio teologiju i filozofiju. Za sveštenika rukopoložen 1898. godine u bazilici Sv. Ivana u Lateranu. Sljedeće godine imenovan za paroha u Zupcima, a 1905. za paroha novoosnovane katoličke parohije na Cetinju. Radio kao profesor tamošnje gimnazije i kao stenograf Crnogorske narodne skupštine. Za nadbiskupa barskog imenovan 1912. godine.
U periodu do 1916. godine bio blizak crnogorskom dvoru i vladi sa kojom je tijesno sarađivao. Kao veliki pobornik bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije 1919. godine išao u Vatikan da traži priznanje za KSHS, zbog čega je bio tužen Sv. Stolici od crnogorske emigrantske vlade. Rodoljublje i patriotizam iskazivao je više puta u Prvom i Drugom svjetskom ratu. U međuratnom periodu više puta putovao po svijetu obilazeći jugoslovensku ekonomsku emigraciju.
Zalagao se za privredni razvoj Bara i Crne Gore i u tom smislu inicirao više akcija, poput one o gradnji Fordove fabrike automobila u Baru. Zaslužan za materijalno uzdizanje Barske nadbiskupije i sveštenstva u međuratnom periodu.
Tokić Aleksandar, (Stari Bar, 27.2.1911 - Bar, 6.5.1979) - nadbiskup barski od 1955. do 1979. godine. U Rimu je završio teologiju i filozofiju, gdje je i zaređen za sveštenika (1937). Najprije je obavljao dužnost upravitelja župe u Baru, prorektora Malog sjemeništa i katehete u svim školama u Baru. Od 1940. do 1952. župnik u Salču i administrator župe Bratica, Ulcinj i Sveti Nikola na Bojani. Imenovan je pomoćnim biskupom sa pravom nasljedstva, aprila 1952. godine. U Zagrebu je 1955. imenovan nadbiskupom barskim. Govorio je italijanski, latinski, albanski i srpskohrvatski jezik.
Perkolić Petar - nadbiskup barski od 1979. do 1997. godine. Rođen je u Starom Baru 14. avgusta 1922. godine. Na rimskom Urbaniana Univerzitetu Zavoda za propagandu fidae završio teološki i filozofski fakultet. U Rimu je zaređen za sveštenika, marta 1945. godine.
Od 1946. do 1965. godine bio župnik u Šestanima, izuzev za vrijeme služenja vojnog roka 1947. godine. Od 1965. bio župnik na Cetinju, do marta 1979. godine kada je u Titogradu imenovan pomoćnim biskupom (koadjutorom) sa pravom nasljedstva. Nakon smrti nadbiskupa Tokića, postao nadbiskup barski 8. maja 1979. godine, prvi u nizu barskih arcibiskupa koji nije dobio palijum, јеr je Papa Pavle VI uveo pravo nošenja palijuma samo za mitropolite.
Na dužnosti Barskog nadbiskupa i primasa Srbije ostao do penzionisanja, jula 1998. godine. Od tada nosi zvanje nadbiskup u miru. Publikovao je 2005. godine knjigu pjesama U sjenci Rumije.
Zef Gaši (Pešter, Priština 1938) - barski nadbiskup od 1998. godine. Klasičnu gimnaziju pohađao u Zagrebu i Rijeci, Filozofski fakultet u Ljubljani, a Teološki u Zagrebu.
Za sveštenika zaređen 1969. godine, potom od 1970. do 1992. službovao u Prištini. Od 1992. do 1998. direktor Katehetskog instituta u Skadru. Prije prijema nadbiskupske službe 1998. godine, u Rimu bio redovnik Salezijanske družbe Sv. Ivana Boska.
Nadbiskup barski monsinjor Rok Đonlešaj, 62. barski nadbiskup od 2016. godine.
