Sve smo do sada mislili da možda prećerujemo u otvorenom gađenju na najveći dio aktuelne skupštinske većine u Crnoj Gori, i sljedstveno tome na Krivokapićevu vladu, posebno u zebnji da su i Vlada i dobar dio skupštinske većine nastali i traju najvećim dijelom na mržnji protivu Crnogoraca, njihove kulture, tradicije i ukupnog identiteta, koju suviše prozirno skrivaju eufemizmom protivu omrznutog DPS-a, da bismo se nedavno uvjerili da naše dugo možda prikrivane strijepnje imaju suviše realno i suviše gorko opravdanje.
Pođimo redom: Ima li išta ideološki trajnije za Demokratski front, zatim Bečićeve Demokrate, te ništa manje za takođe tuce srpskih i prosrpskih stranaka u Crnoj Gori, od njihove slijepe vjernosti i bukvalne ideološke identifikacije sa Srpskom pravoslavnom crkvom, baška njenim velikodostojnicima od pokojnog Amfilohija do čika Porfirija ili omiljenog i silom ustoličenog mitropolita Joanikija? Čik neka neko u to osvjedočeno bratstvo i dokazano ratno i ideološko savezništvo dirne! Prošlogodišnja golema vjerska histerija, podignuta litijama pod zastavama i drugim znamenjima tuđe države, izazivala je potmulu jezu i otvoreni strah domaćih ateista, ili ne daj bože vjernika Crnogorske pravoslavne crkve, da će biti pobijeni ili raskubani u silnom pravednom prosrpskom vjerskom zanosu i gnjevu koji ne trpe nikakvo preispitivanje ili analizu.
Da su preovlađujuće emocije gorućih pristalica Crkve Srbije, alijas domaćih što srpskih što prosrpskih stranaka, ostale i dalje očuvane i zauvijek konzervirane uvjerili smo se nedavnom dodjelom jedne od najvažnijih domaćih priznanja - nagrade Miroslavljevo jevanđelje koje je, u režiji najomiljenijeg i četvororukog Krivokapićevog ministarstva, dodijeljeno knjizi i autoru sa visoko transparentnom mržnjom na Crnogorce, njihove korijene, identitet i kulturu, da ne kažemo na njihovo ukupno postojanje. Laureat ne može biti omiljeniji najvećem dijelu ovdašnje skupštinske većine od rođenog brata obožavanog i nedavno silom ustoličenog mitropolita Srpske pravoslavne crkve Joanikija Mićovića. Da smo prije dodjele pomenute nagrade pitali gospodu Mandiće, Kneževiće, Vučureviće, gospođu Bošnjak, Jokanoviće, Daniloviće, Milačiće, posebno Radunoviće i ine ko bi im najviše odgovarao kao laureat nema nimalo sumnje da bi to bio upravo Milutin Mićović, upakovan po malograđanskom ukusu kao udžbenički primjer poete laureatis. Da bi im odgovarao i po spornoj pismenosti, ukupnom intelektualnom trabunjanju i besmislenostima, takođe nema nimalo sumnje.
Što je to posebno imponovalo petparačkom anticrnogorskom žiriju: Siniša Jelušić, Lidija Tomić, Radoje Golović, Radoje Femić i Miomir Đurišić - brzo se uvjeravamo uvidom u takođe transparentne anticrnogorske tirade laureatovog rođenog brata, ovoj vlasti omiljenog silom ustoličenog mitropolita Crkve Srbije Joanikija Mićovića. Stavovi braće isti, ili u najmanju ruku kao jaje jajetu slični! Nikad današnja skupštinska većina, pa naravno i Krivokapićeva vlada, nijesu srećnije i zadovoljnije nego u trenucima kad se sladostrasno identifikuju sa otvorenim fašizmom njima omiljene Crkve Srbije, kad, primjera radi, kao gospodin Bečić, zapomažu za Amfilohijem duboko uvjereni da je njegov ukupni i predani rad protivu Crne Gore hiperbožansko djelo.
Da zbrka bude još kompletnija, da bude najzbrkastija i konačno najavetnija, potrudila se aktuelna skupštinska većina i njena vladajuća izlučevina da opet sve ovo o čemu govorimo upregne u kolo tobože angloevropskih integracija koje joj, oprosti mi bože, predstavljaju prioritet? Zamislimo još da na slične „progresivne“ ideje pomenuti politički subjekti dodaju hitno upozorenje Krivokapiću da što prije, i bez odlaganja, potpiše takozvani temeljni ugovor Vlade sa Srpskom pravoslavnom crkvom, kako poslije toga ne bi bilo ni vlade ni države ni ikakvoga potpisnika sa ove nesrećne crnogorske strane. Nikako da razni Jokovići, Mandići, Vučurevići, Kneževići i drugi Radunovići konačno shvate da bi Krivokapić tu pusulu, kao najodaniji poltron crkve i države Srbije davno i objeručke potpisao da ima šta da zaista potpiše. Ne može se taj ugovor izjednačiti sa sličnim aktom potpisanim između države Crne Gore i, primjera radi, Katoličke crkve, Islamske ili Jevrejske vjerske zajednice koje priznaju državu Crnu Goru i njene zakone sa crkvenom organizacijom koja se nikako ne želi odreći svoga naviknutog okupacionog položaja. Ne može, čak i uz upozorenje Krivokapiću, navodno najelitnijeg pravoslavnog intelektualca sa ovih prostora, očigledno budalastog Irineja Bulovića.
