Ono što crnogorskim učesnicima pomenutog mitinga još nije bilo jasno ticalo se skrivene ambicije srpskih nacionalista da najzad učine kraj crnogorskoj republici i crnogorskom nacionalnom postojanju. Već su bile skoro zaboravljene crnogorske zasluge u oslobodilačkom Drugom svjetskom ratu. Tito je umro osam godina ranije, nije više bilo ni Đilasa čija se riječ, razumljivo uz Titovu, u ranim poratnim godinama visoko cijenila.
Bio je to početak procesa takozvane Antibirokratske revolucije koja bukvalno poslije trideset pet godina u Crnoj Gori traje i danas. Danas su u Crnoj Gori na vlasti ljudi koji su mislili i danas misle da su na prostoru bivše Jugoslavije patili samo Srbi, da su svi srpski zločini u toku proteklih jugoslovenskih ratova bili opravdani, da su njihovi izvršitelji sve sami heroji, da su sve Srebrenice i druga nesrpska stratišta izmišljeni, da nikada ne treba priznati Kosovo kao zasebnu državu, ali ne dozvoliti ni Crnoj Gori da se ni jednog trenutka osjeća spokojno, tačnije razarati joj svijest o njenome građanskom biću po uzoru na svih proteklih trideset i pet godina. Nacionalne Crnogorce pošto-poto optuživati za ekstremni nacionalizam i druge grijehe, izrugivati se sa njihovim osloncem na antifašizam, stavljati im pod nos četnike kao oslobodioce i na svaki način raditi na crnogorskom nestanku, jer Crnogorci svojim samim postojanjem ugrožavaju stvaranje „srpskog sveta“ i opštu svesrpsku idilu.
Ogaditi Crnogorcima njihov jezik i istoriju, postaviti na njihovo čelo osobe koje mrze svoje crnogorsko porijeklo i preziru pretke zbog toga što se nijesu izjašnjavali kao Srbi. Odvojiti od nacionalnih Crnogoraca manjinske narode u Crnoj Gori, koji zajedno sa Crnogorcima žive u nedozvoljenoj slozi i međusobnom razumijevanju, ponižavati crnogorsku zastavu i simbole crnogorske državnosti, otimati im njihove crkve i manastire, pa čak i groblja njihovih predaka… Spisak zadataka koje u Crnoj Gori treba da završe srpski nacionalisti predug je i teško izvodljiv, ali to ne znači da je manje poželjan i za srpsku alavost manje inspirativan.
Najjednostavnije rečeno, Crna Gora je pod svojim sadašnjim upravljačima, koji su na scenu stupili 30. avgusta 2020. godine, toliko nazadačke uznapredovala, da je onaj opisani miting navodne solidarnosti sa Kosovom od 20. avgusta 1988. godine na titogradskom trgu Ivana Milutinovića, kada su počela brojna crnogorska poniženja, sušta sadašnja crnogorska realnost. Toga avgustovskog dana, mitingom navodne solidarnosti sa Kosovom, definitivno je tadašnjem crnogorskom rukovodstvu stavljeno do znanja da sve crnogorske poslove, baš kao i danas, trajno preuzima Srbija, a da republika Crna Gora traje samo do daljnjeg.
Danas je svaki građanin Crne Gore zaista prenaivan ako vjeruje da će se aktuelnim režimskim proevropskim parolama i praznim zaklinjanjem u crnogorsku evropsku budućnost postići željeni cilj. Sve što današnjim crnogorskim čelnicima Mandiću i Milatoviću ne odobri Srbija ne postoji ni u dalekoj perspektivi. Nije slučajno veliki zetski muž Milan Knežević zaprijetio da nikad neće priznati Kosovo? Kukala nam zadovijek majka!
