Prošlo je već trideset godina. To je, valjda, dovoljna “istorijska distanca”.
Napustio sam Liberalni savez Crne Gore (LSCG) dan prije nego što je počela skupštinska rasprava o Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o izboru odbornika i poslanika, u proljeće 1994. Želio sam da time dovedem sebe u poziciju koju je zahtijevalo zakonsko rješenje – ono koje je, zbog mene, predložila moja partija: da nisam više član partije sa čije sam liste biran.
Poslije rasprave, iz koje je bilo jasno da će tada (još uvijek) jedinstveni DPS podržati taj zakon (koji je omogućavao punu kontrolu nad poslanicima), bukvalno dva minuta pred njegovo izglasavanje, podnio sam ostavku i na poslaničku funkciju. “U ovaj visoki dom sam ušao po Ustavu i zakonu, i tako želim da ga napustim – ostavkom” rekao sam.
“Želim vam da u ovoj Skupštini nikada ne izglasate ukidanje Crne Gore”. Aplaudirali su DPS i tadašnji SDPR. Komplimente za taj gest i govor sam, iste večeri, dobio od Veselina Đuranovića, a u danima i mjesecima koji su slijedili, osim mog oca, razgovori sa Komnenom Cerovićem su mi pomogli da se ne obeshrabrim. U politici je, ipak, najvažnije kada ste svjesni i sigurni da ste u pravu.
Tako se završio moj jednogodišnji spor sa inokosnim vođstvom LSCG i sa njegovom mnogobrojnom kamarilom.
(Nepotrebno je reći – ali je mlađe čitaoce, moguće, korisno podsjetiti: taj je zakon, poslije deset godina, proglašen neustavnim. “Lex Mićoni”, kako ga je u šali zvao profesor Veselin Pavićević, dao mi je mogućnost da se, poslije, “pravim važan”: Eto, zbog mene su i zakone mijenjali!)
***
Još uvijek imam člansku kartu LSCG, sa datumom: 14.06.1992. “Na Cetinje, predsjednik V. (Velimir Koko) Vujović”.
Prebrzo sam “uzletio” do samog vođstva partije, a to kod mnogih starijih članova nije izazvalo izlive oduševljenja. I sam lider LSCG je zažalio što je insistirao da postanem član. Moje iskustvo iz vrha omladinske organizacije nekadašnje Jugoslavije (Predsjedništvo SSOJ, međunarodni sekretar) je pravilo razliku. Kasnije su mi pričali kako je ta vrsta nelagode odmah dobila i svoje “objašnjenje”, u stilu tradicionalne crnogorske teorije zavjere: “KOS, kume, KOS!”.
U tom kratkom međuvremenu su se dogodile stvari za koje bi mi bilo potrebno bar tri ovakva teksta – ili bar pedesetak stranica (nenapisanih) memoara.
Ukratko i uprošćeno: ja sam pokušavao da se bavim politikom, jednočlano rukovodstvo je to odbijalo. Nije smjelo jer nije znalo, tačnije. Nije znalo, pa nije smjelo, ako vam ljepše zvuči. Kad god je trebalo LSCG povući prema konstituisanoj i ozbiljnoj partijskoj strukturi, dešavalo se suprotno. “Ćeta mala, ali odabrana” – bila je omiljena parola. Koju sam iskreno mrzio.
Moja priča o tome kako je za politiku potrebno strpljenje, radikalno strpljenje, i dugogodišnji rad, naravno, i kako će nam za projekat demokratske i nezavisne Crne Gore biti potrebni saveznici, koje možemo tražiti, prije svih, u najvećoj partiji – dočekivano je podsmjehom i sumnjama.
Tikva je definitivno pukla na dva glasanja u Glavnom odboru, 1993, i na jednoj raspravi, na Predsjedništvu LSCG. Glasali smo, prvo, na sjednici na Cetinju, u skupštinskoj sali (raspored sjedišta je još uvijek bio onaj stari, “bioskopski”) da li da LSCG učestvuje na lokalnim izborima i da li da uđemo u prvu višestranačku Vladu. Ja sam branio učešće i ulazak u Vladu. Rezultat glasanja je bio šok za vođstvo. Na detalje tog skupa me je, prošle godine, podsjetio pok. Čedo Kapisoda: “Sjećamo se, sjećamo se, ne brini!” A onda smo imali raspravu u Predsjedništvu da li da iskoristimo pravo da damo tri naša predstavnika za Vijeće Republika tzv. SRJ. I tu se lider iznenadio – nije imao većinu za stav da ne treba da idemo tamo. Opet je međunarodni sekretar prevladao, istina – samo za dva glasa – 8:6.
Nije pomoglo. Teatralna ostavka i slične predstave su urodile plodom. A kako ćemo mi bez njega? “Puštite ga, neka podnese ostavku!”, kažem. Nije podnio i promijenili smo već donijetu odluku.
I tako dalje, sve do sjednice Glavnog odbora LSCG, u sali Radničkog univerziteta, kod Ljubovića, u Podgorici. Mučna rasprava, “da li poslanik Vlahović zastupa interse LSCG u Skupštini Crne Gore”. Sedmočasovni plenum, sa dramatikom iz starih, komuističkih vremena. Čak nestane i struja, i onda jedan, poznati stariji član (takva imena nećemo pominjati), čita uradak protiv izdajstva tog sumnjivog Vlahovića, naslonjen na prozor sale. Pa onda ode i hvalospjevi lideru, “kojeg svuda vole”.
Pauza je iskorišćena za pokušaj da se problematični poslanik “trankvilizuje”. To jest da se napije i da prizna krivicu. “Znamo mi da si ti u pravu, ali treba da priznaš da nisi!”
Bili su u pravu ta dvojica, ali nismo dovoljno popili da bih im povjerovao. Tako da smo gurali do kraja, do glasanja. Jedan protiv – Vlado Nikčević iz Nikšića. Pet uzdržanih iz Rožaja. Ostali su za. Naravno. Kriv sam. “Ne zastupam više interese LSCG u Parlamentu.” (Godinama, poslije toga, objašnjavam ljudima da nisam nikada isključen, nego sam napustio svojom voljom. Jer, tako dobro i korisno zvuči “Izdajnik, izbačen iz Liberalnog saveza”!
“Poslanički klub – udarna pesnica partije!”, stavlja naslov jedan liberalni novinar. To zvuči kao 1953, Staljin još nije umro, kažem. Još se i sprda s nama, presuđuju brojni Crnogorci.
Počinje bojkot. Ali pravi bojkot. Niti jedan liberal ne dolazi mom ocu na sahranu. Ne smiju. Osim pokojnog Ismeta Gačevića, iz Gusinja. U Skupštini niko ne smije da sjedne pored mene. U Podgorici je to (vrlo) nezgodno – jer je moje mjesto u sredini grupe LSCG od 13 članova Parlamenta – u rasporedu 5-5-3, a ja sam baš u sredini drugog reda. Da bih vam svima šaptao, šalim se tada. Mada to nije bila neistina.
Na Cetinje je malo lagodnija situacija. U smislu rasporeda sjeđenja. Sala je razvučena, pa meni samome pripada cijeli jedan opozicioni red. Zelene stolice, ja sam, a dvanaestoro u redu iza.
Koko Vujović, taj dobri čovjek, dolazi u Skupštinu da moli lidera: “Slavko, to tako ružno izgleda na televiziji!” Uzalud. Sjedjećeš ti dugo sam, ali budi smiren, uči me Komnen Cerović. Imao je čovjek najbolje, tj. najgore iskustvo s tim fenomenima u Crnoj Gori. Pokojni doktor Velimirović, poslanik SDPR, se naglašeno glasno i vidljivo druži sa mnom. Stalno, da svi čuju: “Đe si, Vlahoviću, kućo junačka!”
Vukić Pulević, tih dana, i bukvalno lomi sto u sjedištu LSCG, dok objašnjava neupitnom lideru, koji će, kasnije, neizbježno, sahraniti partiju: “Ne možeš ti tako da tjeraš ljude!” Uzaludno je i to bilo. Može. Sve može.
Bar dvije stotine je otjerano poslije mene. Sve “izdajnik” do “izdajnika”! Mnogi od njih su tek tada shvatili Grešku. Crnogorci ljube svoje zablude, kako to nedavno reče mladi i pametni Danilo Kalezić.
Ova je zabluda dugo trajala. Nadživjela je i sami LSCG. Tlapnja o tobože “ukradenom programu” samo je pojačala utisak o nerazumijevanju sopstvene misije i politike kao ljudske djelatnosti.
***
Prošle su godine, i ja sam na Terazijama, sa Miodragom Miškom Vukmanovićem. Naš posljednji susret (bolest ga još nije bila savladala) je najtužniji. Kaže Vukmanović da se izvinjava i da zna da sam bio u pravu. Rekoh mu (bili smo “Kod ruskog cara”, a šalili se kako nam se više sviđa “komunističko” ime – “Zagreb”), kako je tada nezavisnost na samom horizontu i kako treba da budemo mudri i uporni. A volio bih da nisam bio u pravu, a da LSCG još postoji. A Kartaginu svakako treba razoriti, Vukmanoviću! Smijemo se, opet, posljednji put.
Ali LSCG više ne postoji. Zbog gluposti i neznanja, zbog zlobe i sujete. I da ne pominjemo druge stvari. Ako mi dozvolite. I ako mi ne dozvolite, da budem iskren – rezultat je isti.
Bio sam, i kao liberal, u Srebrenici, 2004, na što sam posebno ponosan. Kao ministar inostranih poslova i liberal u Skupštini Crne Gore kada smo proglasili nezavisnost. Viknuo, u tom trenutku, “E viva!” koliko me je grlo nosilo, zbog crnogorskih mučenika iz Gaete. Pročitana je, tog 3. jula 2006, Deklaracija nezavisnosti, koju sam i ja pisao, kao liberal. Kao liberal sam bio i u Njujorku, kada je konačno, “podignut barjak na Ist Riveru”, kako smo to godinama ponavljali, kada je nezavisnost bila iza sedam gora i sedam mora.
Kada sam 2018. godine primio jednu međunarodnu nagradu u Barseloni (“kao liberalni političar i diplomata”), koju su, godinama prije mene, dobili jedan Hans Ditrih Genšer, pa Janez Drnovšek i nekadašnji belgijski premijer Gi Verhofštat, sada evropski poslanik – da pomenem samo neke – posvetio sam je Komnenu Ceroviću i, naravno, našim liberalima.
Posebno onim neznanim liberalima, nepoznatim široj javnosti. Oni su najvišu cijenu platili, bez podrške i znanja drugih da trpe i oni i njihove porodice. Ali i onima koji su me zvali izdajnikom.
Tako je pravedno i to tako treba.
***
Danas, kada je Crna Gora suočena sa problemima i mukama koje ugrožavaju njeno postojanje i održivost, najmanje što nam je potrebno je isključivost, sektašenje, sujete i pizme. To je tako provincijalno, tako anti-moderno. I beznadežno zastarjelo.
Potrebna su nam nova znanja i nove strategije, uključujući onu koja će se ticati političkog, kulturnog i ekonomskog modela razvoja naše zemlje. Naše jedine zemlje.
Potrebno nam je i umijeće da odgovorimo optužbama za “crnogorski nacionalizam”, ali i oprez da odbacimo “analize” i “procjene” kako “nećemo moći da izbjegnemo” Otvoreni Balkan, recimo, ili kako nam je “potreban međunarodni posrednik”, jer smo, tobože, izgubili sposobnost da svoje političke i druge probleme sami rješavamo.
Neophodan nam je superiorni i kredibilni odgovor na propagandu o tzv. “nacionalnom pomirenju”. (Pisao sam, u tom smislu, o crnogorskoj verziji “istorijskog kompromisa”, koji treba da se zasniva na prihvatanju činjenice da smo nezavisna zemlja.) To je i to će biti obaveza novih crnogorskih političara, koji će neumitno doći.
Tako će i “naša stvar” – naš zajednički napor da čuvamo i unapređujemo Crnu Goru – biti oslobođena gluposti i destrukcije. To je jedina “naša stvar” koju ovaj Vlahović smatra dostojnom.
Jer, da bi Crna Gora opstala, ona mora biti modernija i pametnija od onoga što joj ugrožava postojanje i punu kulturnu i političku emancipaciju.
I, da, potrebno je radikalno strpljenje. Strpljenje treba da bude jedina radikalna stvar crnogorske politike.
To je strpljenje potrebno iskazati u svakoj situaciji, ma kako ona neprijatna i ružna bila.
Siguran sam da razumijete.
