Saprocenatapodrške,spletom okolnosti, dauspijeobnašati funkcije potpredsjednika vlade,a zatim i premijera, ida to ne pretvori u značajan politički kapitalza sebe i svoju strankumože samo notorna neznalica.
Teoretski, može i čovjek sa ozbiljnim deficitom sive moždane mase ili suficitom psihoaktivnih supstanci, ne daj bože. Ipak, najčešće se to dešavateško ucijenjenom čovjeku,kupljenom ili dobrovoljnom izdajniku. Čak da je i ovo posljednje u pitanju, a plašimo se da jeste, Abazović je i u ovom poslu, na duži rok, amaterski izvođač prljavih poslova.
Da sam na mjestu Aleksandra Vučića, razmislio bi o njegovom daljem angažovanju, mada je svakako Abazović određen za jednokratnu upotrebu. Tačno je da on Crnoj Gori čini ogromnu štetu, gotovo neprocjenjivu, ali ne i nenadoknadivu. Samo zamislite za trenutak da je na njegovom mjestu neka mudrija, pametnija, staloženija i razložnija ličnost, o kakvom bi se tek jadu Crna Gora zabavila.
Ako već imate neprijatelja, bolje je da bude glup i lijen,nego politički promišljen i vrijedan. Manjak ovih osobina Abazović nadoknađuje svojom beskrupuloznošću, besramnošću i bezmoralnošćukakve nisu viđene kod nijednog političara na prostoru bivše Jugoslavije, liše moždaFikreta Abdića. Čak i kod Sejda Bajramovića i Rahmana Morine (političari sa Kosova koji su bili u službi Miloševića devedesetih godina) primjetna je bila nelagoda zbog onoga sto rade. Oni su bili najbolji dokaz da “strah životukaljaobraz često”.
Za razliku od njih, Dritan zaista uživa u svojoj izdaji. On odaje utisak čovjeka koji je srećan zbog toga što je izbor pao baš na njega. Od toliko Krivokapića, Mandića i drugih Kneževića, Beograd je odabrao brata Abaza. Emmladi nepotrošen, em suverenista i etnički Albanac. To vrijedi, samo u naturi, najmanjeklinike u Beogradu. Pošto mu je vlada pala, isključivo njegovom krivicom, Abazović mora u sprintu da ispunjava ključni zadatak zbog kojeg je i doveden: da Crnu Goru učini nefunkcionalnom državom.
Otuda i urušavanje i obesmišljavanje svih postojećih institucija –od predsjednika države, preko Ustavnog suda, pa sada i do ANB-a. Time se Crna Gora udaljava od evropskih integracija, a istovremeno postaje laka meta protagonista “srpskog sveta”. I na kraju, možda i najvažnije, Srbija će u očima svijetaizgledati kao bastion stabilnosti i demokratijeu odnosu na nefunkcionalne Bosnu i Crnu Goru, suštinski podijeljenu Makedoniju, uz neriješen status Kosova.
Pošto Beograd ove ciljeve više i ne može da sakrije, apotkapacitirani Dritan i ne zna da ih uvije u neku demokratsku oblandu koju bi međunarodne birokrate i diletanti lako progutali, ključno je pitanje kako se Crna Gora može odbraniti od ovih nasrtaja.
Kao prvo, da se iz upotrebe izbaci sintagma “naši zapadni partneri”, jerto aludira da je to glavna karta na koju se igra i da će neko iz svijeta riješiti naše probleme. “Naši zapadni partneri” će se nepogrešivo okretati prema onome ko je jači, ane onome ko je u pravu. Kao što će uvijek pritiskati onoga koga mogu, a ne onoga koga treba. Mi u Bosni smo se toga nagledali, a i dalje gledamo, poslije toliko poginulih, ranjenih i protjeranih.
Dovoljno je vidjeti šta radi aktuelni visoki predstavnik Kristijan Šmit, čovjek koji bi imao problem da izvadi ljekarsko uvjerenje da je mentalno “zdrav i čitav”. Nemojte misliti da su druge diplomate i razni posrednici neke velike pameti. O moralu da i ne govorimo. O pravdi još i manje. Uostalom, ako Eskobar kaže da je korupcija a ne nacionalizam glavni problem na Balkanu, onda na toj česmi nemoj vode ni tražiti. Otežavajuća okolnost je što su i Brisel i Vašington i London svojevremeno podržali ovo što se zove crnogorski premijer, a velikima je poslovično teško da priznaju svoje greške.
Neće to ni sada uraditi. I to znamo svi. Međutim, više od toga plaši bezidejnost i neaktivnost crnogorskih suverenista. Dok Abazović urušava jednu po jednu instituciju, nije dovoljno ponavljati da je on izdajnik i da to radi po nalogu iz Beograda. To već i djeca znaju.
Crna Gora se danas ne brani na twiteru i facebooku, već na trgovima i ulicama. Demokratski, mirno i masovno. To je jedini jezik koji “naši zapadni partneri” prihvataju, aunutrašnji protivnici razumiju. Kroz institucije ne možete, jer su one ili razorene ili u rukama mrzitelja Crne Gore.
Neshvatljivo je da u Banjaluci izađe 20.000 ljudi zbog eventualne izborne krađe, a da Crna Gora mrtvijem snom spava dok se država najbrutalnije razara. A poslije razaranja nema kajanja.
