Njanci abade, ne fermam što čitam šporke političke komentare.
Bokeški govor je dio mog života i bića.
Za mene je dio đardina zvanog Boka Kotorska, i kao što se i đardin i pitari cvijeća zalijevaju štrapadurom ili banjafjorom ja ga zalijevam pisanjem.
Govor je kulturna baština, i kao baštinu sa verdurom što treba štrapat i poškropit vodom da ne okuveda, ja jezičku baštinu škropim riječima da ne uventra (usahne).
Ne vatam se u trapule (zamke, mišolovke) političkih šporkarija.
Kultna serija “Velo misto”, po libru hroničara Splita Miljenka Smoje, ima meštra ‘bricu’ oličenog u glumi velikog jugoslovenskog i hrvatskog glumca Borisa Dvornika.
Njegova kultna rečenica:”Neću politiku u moju butigu”.
I kultna scena đe čini roge.
Tako i ja činim roge ko god mi šporku politiku “u moju butigu” pribrokava.
U moju butigu o’ bokeškoga govora, neću dat da mi impetaju i probrokaju politiku. I ne abadam ko što brontulja i ćakula.
Naprosto inamoran (zaljubljen) sam u moj govor jednako kao i u moj Kotor.
I fureštoga i fetivoga svijeta.
I dok pišem kola mi kroz glavu scena kad se fetiva Splićanka beštima sa Mađaricom, a Mađarica joj odgovara: “Šporkujo jedan”.
I toliko ta scena oslikava grandiozan miks različitih kultura a opet se stapa sa lokalnim govorom.
Mađarica u problemu sa padežima sa lokalnim izrazom “šporkuljo jedna”.
Ne bendam komentare, zborim naški, pišem naški, jer tako je i bila užanca reć za bokeški govor NAŠKI.
I kao što Mare abrumaje ljude na svoje naranče, tako bi se na kotorski markat čule Škaljarice i Grbaljke, vrijedne domaćice koje bi iz svojih baština donosile na markat svoju domaću verduru, smokve, masline…
Markat je bio, i dalje je, žila kucavica grada. Da se pazari, da se sretnu pazarnim danom ljudi. Isćakulaju, koji škerac učine međusobom.
Poneko se izbeštima ako kreše cijene u odnosu na prošlu setemanu, znaju se i pokarat (posvađat).
O Markatu pisah u Škercima o tiramoli i ostalim ozbiljnim temama.
Pripadajući Mediteranu, Jadranu, i kroz talijanske ili španske filmove možemo viđet i nać puno sličnih užanci, sličan je mentalitet.
Kotor je grad pomoraca. Španski je nekad bio jezik pomoraca. Osim uticaja veneto dijalekta iz doba vladavine Venecije, pa Francuza, Rusa, Austro-Ugarske monarhije svako je ostavljao svoj timbar (fr. timbre), svoj pečat.
Za lubenicu ili bostan, kako mi Kotorani je zovemo dinja, moglo se čuti u djelovima Boke Kotorske đe je otomanska imperija imala uticaj da se kaže ‘karpuz’.
U Herceg Novom bi užali reć karpuz kad bi ulcinjski prodavci donosili lubenice.
I sve je to naški.
No, kako izventulam mozak od svih ti šporkarija kužinanjem, a parićajući fugace za Uskrs Kad sve kreši u butigu, a fugaca miriše na Uskrs vazda ostane bjelanaca, valja ih iskoristit.
Kako su stari zborili: “Poljubi pa baci”, na ovu skupoću nema bacanja, otkad su cijene krešile valja šparat i bit šparenjozan.
I dam sebi na volju da mašta radi, i smišljam rićete po mome, i spravljam galetine ili tortu po mom guštu. Igram se ukusima.
Pošto je fugaca umjesto gratane kore limuna bila sa gratanom korom limete i ispala pravo deliciozna, okuražim se i tortu sa limetom sparićat. Sve ofrlje, ali po rićetama drugih torti.
I evo je, mencovah je “Uskršnja limeta bjanko torta”.
Žbatim 6 bjelanaca što su rešto od fugaca što parićah i dodam 2 cijela jaja.
Koliko jaja (6+2) toliko ožica cukra, i toliko ožica brašna. (8 do max. 10 ožica), ne može se žbaljat jer će bakpulver podić dovoljno.
1 vanil cukar
1 bakpulver
10 deka mljevenih lješnika.
Peći u teću uobičajenu za torte na 160 stepeni (ili štanap), tri kvarta od ure do uru, pod folijom da ne poškuri. U zavisnosti od špahera najbolje poslije po ure provjeravat štikadentom (čačkalicom).
Kad je štikadenta skroz suva kad se izvuče iz tjesta - gotova torta.
Kako sam odlučio da bude inbjanko (bijela) i fil bijeli.
Žbatit 20 deka (200 gr) masla sa štaub cukrom, (šećer u prahu), izgratat koru limete i sjediniti sa prethodno parićanim i prohlađena dva pudinga od vanile.
I kako volim kombinacije raznih mirođija (začina, ukusa) ošurim u malu tećicu 8 deka (80 gr.) mendula (badema). Samo dva ključa da učini na špaher. Lako se ožule od kore stiskom među prste i prosušim u rernu od špahera da ostanu bijeli, i sjedinim mljevene sa filom.
Možete u isti pašabrod (cjediljku) u koju ih ocjediste od vode.
Tortu prekinem sa bokunom konca na dva dijela.
Jedan poškropim studenim mlijekom u koje sam prethodno dodao jedan bićerin maraskina.
A drugi poškropim sa sokom od limete u koji sam dodao dvije ožice cukra da ima gustoću soka iz botilje na razmućivanje ili šerbeta.
Ko voli limetu, guštat će u ovim tonjevima.
Guštajte u kužinanju i ventulajte misli od političkih šporkeca.
Perfin pospite je čime volite, lješnicima ili mendulima, a može i gratana čokolada.
Prijatno!
