Vrijednost književnoga djela kralja Nikole u obrnutoj je srazmjeri s njegovim obimom. Nikolino nastojanje da u crnogorskoj književnosti ostavi trag u gotovo svim onovremenim formama – a pisao je i svakovrsnu poeziju, istorijske romane, memoare, istorijske drame, čak i jednu komediju te nesačuvanu dramu za đecu – pokazalo se uzaludnim, pa to mnoštvo književnih tekstova danas čitamo gotovo isključivo iz književnoistorijskih razloga. Ako su mu djela u umjetničkom smislu svjetlosnim godinama daleko od poezije njegova pretka i uzora, Petra II Petrovića-Njegoša, to ne znači da neki njegovi stihovi, pa i cijele pjesme, nijesu imale izvjesnu prijemčivost, postavši dio onog nasljeđa koje pribrajamo narodnoj kulturi, da se u prigodnim situacijama podśećamo na njih ne tražeći u njima veliku umjetnost, nego tek uspjelu refleksiju na ljude i događaje. Takvi su upravo Nikolini stihovi upućeni dvorskom pjesniku, prvo Petrovića pa Karađorđevića, Filipu Kovačeviću „Ne može se, moj Filipe, i uz duduk i uz diple“.
Sto i kusur godina nakon što je kralj Nikola skovao te stihove, imamo još jednoga kandidata kojemu se, bez ostatka mogli uputiti, i to ne bilo đe nego baš na Cetinju. Savjetnik za bezbjednost crnogorskog vicepremijera koji je pritom i koordinator službi bezbjednosti, moj sugrađanin Filip Adžić po funkciji je danas osoba od velike odgovornosti u Crnoj Gori. U danima kad je mir i bezbjednost na velikim iskušenjima zbog najave Crkve Srbije da silom na sramotu kani ustoličiti Joanikija II u Cetinjskome manastiru, savjetnik za bezbjednost koordinatora službi bezbjednosti, trebao bi biti prva osoba koja će stati na put najavama destabilizacije Crne Gore i rodnoga grada. Istina, Adžić jeste poslao unjkavu poruku da bi trebalo razmisliti o cetinjskom ustoličenju, ali ga je njegov nadređeni Dritan Abazović jednostavno rečeno pred cijelom javnošću ponizio rekavši da je njegov mali od kužine bio dobronamjeran, ali da će država – to jest on – spremno dočekati svečanost ustoličenja! Nakon toga, niko više nije u medijima vidio Filipa Adžića, a svoju je djelatnost preselio u pjacu đe narodu objašnjava kako je baš zahvaljujući njemu CPC prvi put poslije 30 godina služila liturgiju na Ivanovim Koritima. Ko god je prisustvovao veličanstvenoj proslavi Dana nezavisnosti 21. maja na Ivanovim Koritima zna da je fama o prvoj liturgiji nakon 30 godina obična lažavina, makar dolazila i od ljudi iz najbližeg okruženja CPC. Tog je dana, naime, CPC održala službu baš u crkvi na Ivanovim Koritima. Veljajući se pjacom Adžić zaboravlja da spomene još jedan znakovit detalj – mitropolitu CPC policija je onemogućila na Preobraženje da dođe do Ivanovih Korita i da održi službu, a službu su održali sveštenici koji su prethodne noći, kad još nije bilo policijskih barijera, prispjeli u crkvu i tu proveli cijelu noć. Kad je ujutro prispjela policija, nije im preostalo ništa drugo do da sačekaju da sveštenici nakon službe napušte Ivanova Korita. Je li, dakle, Filip Adžić, zaslužan što su sveštenici CPC zahvaljujući tome što su noć proveli u crkvi ipak održali službu, jednako kao i što na Ivanova Korita nije dozvoljen dolazak mitropolitu Mihaila!?
No iza palanačkog razmetanja savjetnika za bezbjednost stoji jednostavna činjenica da on nema ni petlje ni skrupula da digne glas protiv klerikalizacije i fašizacije Crne Gore te protiv asimilacije Crnogoraca što je u ovome trenutku prioritetni cilj Crkve Srbije i njenog marionetskog režima, kojem i sam dobrovoljno služi. Kad su krajem decembra prošle godine u Skupštini Crne Gore, protivzakonito i protivustavno, donesene Izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti, kojima je najvrednije pravoslavno sakralno nasljeđe i oko 50 km2 imovine, antidržavnim dekretom dato Crkvi Srbije – ustanovi koja je u Crnu Goru prispjela s okupatorima 1918. godine i koja evo duže od sto godina ovđe predstavlja ključni vojno-bezbjednosni punkt za asimilaciju Crnogoraca – Adžić je iz poslaničke klupe utekao u kabinet Dritana Abazovića, misleći da će trajna ljaga na njegovu imenu biti manje vidljiva ako neko drugi digne ruku za besprizornu pljačku crnogorske imovine, ali i tradicije. Kad se primakao 5. septembar, dan koji svaki Cetinjanin – liše onih 11 Gojkovih pastorčadi i jedne Bečićeve kanavace – i Crnogorac doživljava kao čin dubokoga poniženja i pokušaja duhovne okupacije vjekovnoga svjetionika crnogorske slobode, Filip Adžić potrčao je da opere ruke svojom izjavom.
Ali, danas, više nema mišje rupe u koju se može sakriti kao krajem decembra i zato je na ledini. A s te ledine može ili postati dio organizovanog plana za pokoravanje Cetinja kao dijela strategije za uspostavu svetosavske talibanije u cijeloj Crnoj Gori ili biti uz svoj grad i svoje sugrađane koji nikome ne ugrožavaju ničija prava, nego dižu glas protiv novoga ropstva koje mu se nameće, onako kako su to radili kroz cijelu svoju istoriju.
Gledajući neke od pripadnika malobrojnog Adžićeva fan kluba na okupljanju ispred Vile 22. 8. pitao sam se otkud im skoposti da se pojave na protestu i svoje sugrađane pogledaju u oči, dok njihova politička partija i njen lider drsko i bez zazora rade na ostvarenju plana da osoba koja je po vlastitim riječima mnogo naučila od egzotičnog srpskog pseudoistoričara Aleksandra Rakovića koji Crnogorce naziva feleričnim narodnom, negirajući im pravo na status nacije, śedne u katedru Svetoga Petra Cetinjskog koji je svojemu narodu poručivao „da ne izgubite, nego da uzdržite svoje poštenje i slavu i da utvrdite vašu predragu voljnost i slobodu, koju vi je Bog dariva mimo svakoga naroda u svijet, da vi tuđin ne gospodari i ne zapovijeda i da nije gospodar od vašijeh života, ženah i đece i ot vašega imuća i domovah…“
Dok slijepo prate instrukcije Crkve Srbije i njenoga natpatrijarha Aleksandra Vučića, Filip i družina svakim su danom sve više robovi tuđih interesa, na putu da i Crnu Goru zatoče u velikosrpsko ropstvo. Ako nemaju pameti ili snage da iz toga paklenog kola odstupe, neka bar znaju da će Cetinje za vazda pamtiti njihovu izdaju, kao što će znati da hrabro i dostojanstveno odgovori na pokušaje nove okupacije!
