Stav da kroz nelegalne konzervatorske i restauratorske radove i druge zahvate na sakralnim objektima, unošenjem novih elemenata koji nijesu svojstveni i primjereni autohtonoj graditeljskoj i uopšte kulturnoj baštini Crne Gore, a pod izgovorom privođenja objekta bogoslužbenim funkcijama, čime se namjerno mjenjaju ili nastoje trajno izmjeniti njihova prepoznatljiva istorijska i kulturna svojstva i osobenosti može se utvrditi na primjeru činjenja SPC u Manastiru Ostrog.
Manastir Donji Ostrog sastavni je dio tog majstorisanja SPC na crnogorskoj kulturnoj baštini.
Manastir Ostrog osnovao je Sveti Vasilije, visoko pod Ostroškim gredama. Od vremena njegovog proglašenja za sveca 1678. godine, ovo je najveće hodočasničko mjesto u Crnoj Gori i na širim balkanskim prostorima. Sastoji se iz dvije cjeline, Gornjeg i Donjeg manastira, koji su međusobno povezani kolskim putem.
Donji manastir je lociran na prostranoj zaravni. Postepeno se razvijao, služeći potrebama Gornjeg manastira. Na mjestu gdje se nalazio stariji hram, iguman Josif Pavićević, uz pomoć Bjelopavlića gradi crkvu Sv. Trojice 1824. Freske, sa čudima Sv. Vasilija Ostroškog, radio je slikar Naum Andrić 60-ih godina prošlog vijeka.
Međutim, kao što ćete pročitati, nisu uspjele da opstanu. U sukcesivno podizanim konacima Donjeg manastira, najstarije je krilo sagrađeno 1742. Manastir Ostrog je kao spomenik sakralne arhitekture zaštićen od 1960. Od početka 2000. primjetni su bili ubrzani radovi na Donjem manastiru Ostrog.
Još tada je konstatovano ugroženo stanje i iznešene primjedbe na stanje spomenika. Primjedbe su se odnosile na to da je u neposrednom okruženju Donjeg manastira izgrađen niz novih objekata od više hiljada metara kvadratnih nepoznate namjene, neprimjerenih materijala, oblika i gabarita. Između Gornjeg i Donjeg manastira tada je u toku bio završetak radova na gradnji nove crkve.
Još 2004. godine, znači prije skoro dvadeset godina, skretana je pažnja da imajući u vidu značaj ovog kulturnog dobra, a s obzirom na obim i stepen degradacija sa konzervatorskog aspekta, uzurpacija manastirskog kompleksa predstavlja presedan, pa je čak došlo do toga da se predlagalo preispitivanje njegovih spomeničkih svojstava.
Konstatovano je da se i unutrašnjost sakralnih objekata sređuje po novokomponovanim istorijskim aršinima: rade se novi ikonostasi, freske, živopisi, mozaici...
"Najčešće su islikani bez uvažavanja kulturno - istorijskog konteksta, oslonjeni na kvazivizantijsku estetiku", isticala je stručna javnost tada.
Kao da toliko nepravilnosti nije bilo dovoljno, kršenje zakona i izvođenje nelegalnih građevinskih radova nastavljeno je od strane SPC nesmanjenim tempom – do današnjeg dana.
Možda najveća devastacija je konstatovana 2005. godine, kada je komisija Zavoda za zaštitu spomenika obišla Ostrog i utvrdila da je u Donjem manastiru uništen živopis Sv. Vasilija Ostroškog koji je tokom obilaska Komisije za utvrđivanje stanja nepokretne kulturne baštine Crne Gore godinu ranije konstatovala.
Tada je Komisija Zavoda sastavljena od iskusnih konzervatora koji poznaju sve ikone i freske u Crnoj Gori obišla Ostrog. Obilazak je izvršen nakon što je Zavod dobio informaciju da se tamo izvode neki radovi.
Po riječima Slobodana Mitrovića, tadašnjeg direktora Republičkog Zavoda za zaštitu spomenika, ono što su tamo zatekli kada su konačno uspjeli da uđu u Crkvu Svete Trojice, odnosno Donji Manastir je bio – haos.
“To je bila veoma neprijatna situacija, neprijatna atmosfera - u početku radnici nijesu htjeli da nas puste. Bilo je tu i malo nepristojnog ponašanja. Konačno smo ušli u crkvu Svete Trojice, odnosno Donji Manastir, i konstatovali da su kompletne freske premazane glet masom i pripremljena podloga za izradu novih fresaka. Porušena je i pjevnica, dragocjen arhitektonski detalj.
Nema mnogo crkava sa pjevnicom u Crnoj Gori. Veliki radovi su i oko crkve - da li kanalizacija, da li vodovod, da li toplovod, ne znamo. Istovremeno se preziđuju otvori na crkvi i uvodi grijanje. Konstatovali smo dosta i arhitektonskih i zanatsko građevinskih radova. Najbolnije je uništavanje fresaka”.
Da podsjetimo, to su one freske za koje je samo godinu ranije Komisija za utvrđivanje stanja nepokretne kulturne baštine navela - Donji manastir sa crkvom Sv. Trojice, u dobrom je stanju sa živopisom u unutrašnjosti, rad Nauma Andrića.
Mitrović je tada kazao da su kao institucija za zaštitu kulturnih dobara imali puno problema arhitektonske, zanatske prirode. Nešto se dograđuje ili obnavlja ali ne kvalitetno, u odgovarajućem duhu i stilu, ali ovo je bio prvi put da su se stručnjaci zavoda sreli sa paradoksalnom situacijom – da ljudi iz crkve unište fresku.
Tada je iznijet stav da bi bilo jedino ispravno da crkva zajedno sa Zavodom objavi konkurs sa ciljem da se vrate teme iz života Svetog Vasilija. I da to rade iskusni slikari i konzervatori, a ne priučeni majstori i popovi. Ali uzalud. Očigledno SPC ima svoje provjerene “neimare” koji nemaju obzira prema crnogorskoj baštini. Kako tada, tako i danas.
Tako da izgleda da SPC i njihove širitelje svetosavske magle najmanje brine što su to zakonom zaštićeni sakralni objekti crnogorske kulturne baštine.
Po ovome što danas vidimo njima su očigledno dozvoljene sve vrste radova na kulturnim dobrima. Pa čak i one koje se kose sa Zakonom o zaštiti kulturnih dobara. Kako izgleda, radovi SPC su još u toku, a učinak će se tek vidjeti. I gubitak Crne Gore u zaštićenim kulturnim dobrima.
