U OŠ „Štampar Makarije“ u Podgorici, od oko 160 ovogodišnjih „polumaturanata“, njih 45 je dobilo najviše državno đačko priznanje – Luča. Dakle, više od četvrtine ukupnog broja učenika devetog razreda. U OŠ „Maksim Gorki“ ove godine je 39 lučonoša.
Podgorička gimnazija „Slobodan Škerović“, pak, diči se sa svojih „oko“ 100 vlasnika Luče na 395 ovogodišnjih maturanata. Svaki četvrti ponijeće kući ovu diplomu. (Tačan broj lučonoša ne znaju jer, kako kaže direktor Radiša Šćekić, moraju da obave još neke verifikacije).
Nikšićka gimnazija „Stojan Cerović“ precizno ih je izbrojala. Ove godine imaju 103 maturanta koji su stekli tu prestižnu diplomu!
Direktor gimnazije – najtraženija osoba u Crnoj Gori: Cifre su dakle, impresivne. A da li su i razlog za zadovoljstvo?
Luču dobijaju svršeni osnovci koji tokom svih devet razreda školovanja na kraju školske godine imaju sve petice, ili najviše jednu četvorku (pravilo uvedeno prije nekoliko godina) i primjerno vladanje.
Maturanti, pak, Luču mogu dobiti na dva načina – svim peticama na kraju svih godina srednješkolskog obrazovanja, ili odličnim uspjehom kao krunom svih razreda tokom cjelokupnog dotadašnjeg školovanja. U ovom drugom slučaju, dobili su takozvanu „Luču 2“.
Dakle, valja precizirati – za gimnazijalce je riječ o brojkama za obje Luče.
„Dobitnici Luče 2 su ipak mahom lučonoše iz osnovne škole. Sa svim peticama ih imamo dvadeset, dvadeset i pet,“ pojašnjava za Portal Analitika Radiša Šćekić, direktor gimnazije „Slobodan Škerović“.
On je trenutno, sasvim sigurno, najtraženija osoba u Crnoj Gori. U nekoliko posljednjih dana imao je oko 800 telefonskih poziva od strane roditelja, kumova i prijatelja, radi intervencija za upis djece u Gimnaziju!
Diploma Luča, prestiž i korist: Bez sumnje da popularnost Luče leži dijelom i u tome što oslobađa dijete i roditelje predupisne nervoze za viši stupanj obrazovanja. Ali, pored ovoliko lučonoša, vrlodobrom đaku, pa i „običnom“ odličnom, zatvaraju se mnoga vrata i mogućnosti. Lučonoše su „zaglavile“ vrata gimnazija, koje su, zna se, prolaz za većinu fakulteta. Zato je borba za ovu diplomu postala žestoka. „Prošle godine, od 360 prvaka, imali smo 204 lučonoše, dok je 45 odlikaša ostalo 'ispod crte', neupisano“, kaže Šćekić.
U školama ne vole da se sumnja u njihove kriterijume.
Šćekić ne želi da zalazi u kriterijume ocjenjivanja u osnovnim školama, ali smatra da je „sasvim prirodno“ da škola koja upiše toliko vrhunskih đaka, na kraju i iznjedri njihov veliki broj.
Po struci psiholog, ovako objašnjava naš mentalitet: „Ne volimo da smo u sredini. Dijete, ako nije među najboljima, lako se predaje, i nije ga briga da li će preći među lošije đake“, tvrdi Šćekić. Ipak, u njegovoj školi malo je loših. Ukupno imaju između 20 i 30 ponavljača. „Dešavalo se i da ih je samo 10 u cijeloj školi, od oko 1.500 đaka,“ kaže direktor.
Svakako, mnogo manje nego što će se za „svoje doba“ sjetiti oni koji danas imaju između 35 i 50 godina. Pa i lučonoše regrutovane iz osnovnih škola...Iz cijele Podgorice, nije se moglo sakupiti jedno gimnazijsko odjeljenje. Naravno, grad je porastao, ali ipak... Je li toliki broj „odlikaša“ oznaka poboljšanja kvaliteta znanja ili pokazatelj nedostatka valjanih kriterijuma?
„Programirane“ lučonoše: Prema tvrdnjama poznavaoca stanja u crnogoskim školama, povećanje broja lučonoša je opšta tendencija. Jedna od škola koja nije podlegla tom „trendu“ je OŠ „Pavle Rovinski“ u Podgorici.
Dušanka Đurović, zamjenica direktora u toj školi, koja je ove godine iznjedrila 14 lučonoša od 119 učenika devetog razreda, tvrdi da je 10 do 15 posto neki „normalan“ procenat lučonoša na ukupan broj đaka devetog razreda. „Imamo 11,76 posto lučonoša ove godine, i smatram da je to potpuno normalan prosjek, koji govori o tome da imamo jasne i čvrste kriterijume ocjenjivanja“, kaže Đurović.
„Mi se interesujemo o 'našoj' djeci i kada izađu iz ove škole. Stalo nam je i da opravdaju nagradu koju su odavde ponijela,“ veli ona i dodaje: „Ima roditelja koji rano počnu da lamentiraju – samo da mi se djetetu ne pokvari Luča...“
Đurovićkin stav je jasan – nešto što nije zasluženo, ne može biti ni pokvareno, i da se poklanjanjem ocjena nikome ne čini usluga, a ponajmanje djeci.
Nekada je bilo nezamislivo da učenik koji na polugodištu ima trojku iz nekog predmeta, na kraju godine dobije zaključenu peticu. Danas se, međutim, dešava da i dvojka sa polugodišta na kraju preraste u peticu!
Šuška se i da postoje djeca za koju je od početnih razreda osnovne škole „programirano“ da postanu lučonoše.
Na pitanje da li je to tačno, jedna sagovornica Portala Analitika - koja je željela da ostane anonimna a koja radi u jednoj od tzv. „elitnih“ podgoričkih škola - kaže da su se stavljale oznake „L“ pored takve djece u dnevniku! „Danas nastavnici mnogo lakše daju sa četvorke peticu, nego sa jedinice dvojku“, tvrdi ona.
„Elitizam“ na naš način: Postoji i nauka o ocjenjivanju, jedna relativno mlada pedagoška grana, koja se zove dokimologija. U savremenoj pedagoškoj praksi ocjenjivanje se smatra jednom od neuralgičnih tačaka procesa obrazovanja.
Radovan Popović, rukovodilac Odsjeka za eksterno utvrđivanje kvaliteta rada u republičkom Zavodu za školstvo, smatra da je nesporno riječ o hiperprodukciji jednog, nekada, veoma teško ostvarljivog priznanja, kao posljedice pada kriterijuma. „Hiperprodukcija svih povelja, diploma, ordenja, obesmišljava samu nagradu i samo odličje,“ kaže Popović.
On je mišljenja da se u Crnoj Gori na ovaj način afirmiše lažni elitizam. „Kad bi to bio pravi elitizam, to bi bilo lijepo. Ali, premali smo za toliko elite.“
Popović smatra da bi jedno od rješenja bilo i eksterno provjeravanje znanja, kao paralelni mjerni sistem. „Govori se o uvođenju toga, ali bojim se da bi lučonoše bile oslobođene te provjere,“ sumnjičav je Popović.
Da li je i ovo jedan od vidova „kapitulacije“ kvaliteta pred „okićenim“ mediokritetstvom?
Nesumnjivo, štete od pada krijerijuma u dodjeljivanju Luče su mnogo veće nego što na prvi pogled izgleda.
Za djecu koja zasluženo dođu do ocjena i priznanja porazno je i demorališuće vidjeti da to što ona postignu uz mukotrpan rad, neko drugi olako dobije. To je najgori pedagoški primjer i najgora poruka koja se mladim generacijama šalje. S druge strane, postavlja se i pitanje – kakvu mi to intelektualnu elitu pravimo? Naučenu od malih nogu na nepotizam, odličja i priznanja bez pokrića?
Gordana Borović
