Predsjednik Crne Gore predlaže Skupštini mandatara za sastav vlade u roku od 30 dana od dana konstituisanja Skupštine (član 103 stav 1 Ustava). Ustav je, dakle, jasan u svom konceptu parlamentarnog postupka izbora Vlade. Vlada se bira nakon održanih parlamentarnih izbora i konstituisanja Skupštine, a predlaganje mandatara od strane predsjednika države predstavlja prvu fazu u tom postupku.
Postavlja se pitanje da li se navedene odredbe Ustava o predlaganju mandatara, osim nakon održanih izbora, mogu primijeniti i u drugim slučajevima prestanka mandata Vlade. Konkretno, npr. kada Skupština izglasa nepovjerenje Vladi ili ako predsjednik Vlade podnese ostavku (koja se smatra ostavkom Vlade). Ustav te pravnopolitičke i životne situacije normativno ne uređuje. Navedene ustavne odredbe, kao što je poznato, primijenjene su prilikom izbora posljednje, 43. Vlade. Time je formirana praksa koja se željela primijeniti i sada u izboru nove Vlade, nakon gubitka skupštinskog povjerenja sadašnje Vlade.
Takvo postupanje nema, međutim, pravno valjano utemeljenje u Ustavu. Tumačenje ustavnih odredbi o izboru Vlade analogijom, odnosno po sličnosti, na način da se ustavna norma koja se odnosi na jednu pravnu situaciju proširuje i na druge slučajeve koji predstavljaju pravnu prazninu, zato što i u jednom i u drugom slučaju treba zaštititi isti društveni interes, u ovako ozbiljnim ustavnopravnim pitanjima nije dopušteno. Primjena analogije u ustavnom pravu je opasnija nego u drugim oblastima prava, jer su posljedice koje iz toga nastaju po pravni poredak i sistem uređenja vlasti mnogo teže.
Treba imati u vidu i činjenicu da u ustavnopravnom sistemu Crne Gore nije utvrđena mogućnost autentičnog tumačenja Ustava od strane ustavotvorca kao donosioca najvišeg pravnog akta.
Nadležnost tumačenja Ustava nema ni Ustavni sud. Ustavne nadležnosti Ustavnog suda da odlučuje o saglasnosti pravnih propisa sa Ustavom, potvrđenim međunarodnim ugovorima i zakonom, kao i da prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti i o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti obavještava Skupštinu, ne mogu se smatrati tumačenjem Ustava od strane državnog organa kome bi utvrđivanje tačnog značenja ustavnih normi bilo stavljeno u nadležnost. U sprovođenju ovih svojih nadležnosti Ustavni sud tumači ustavne norme, da bi došao do njihovog pravog značenja, ali „za sebe“, a ne i za druge organe.
Predlaganje mandatara za sastav Vlade spada u grupu tzv. klasičnih nadležnosti predsjednika Crne Gore. Predsjednik to čini nakon obavljenog razgovora sa predstavnicima političkih partija zastupljenih u Skupštini (član 95, stav 1, tačka 5 Ustava). Razgovor sa predstavnicima političkih partija je, dakle, bitan ustavni konstitutivni elemenat mehanizma predlaganja mandatara za sastav Vlade koji mora biti obezbijeđen u svakom postupku izbora vlade. Predlaganje Skupštini mandatara za sastav vlade, ali nakon obavljenog razgovora sa predstavnicima političkih partija zastupljenih u Skupštini, predstavlja i procesnu obavezu predsjednika u ovom postupku. Može se reći i da je, pored nadležnosti koje vrši samostalno, to jedna od nadležnosti predsjednika Crne Gore, koje on vrši uz učešće drugih organa. Na osnovu tog razgovora predsjednik formira političku procjenu da li predloženi kandidat može dobiti podršku parlamentarne većine.
U sada aktuelnom postupku predlaganja mandatara ti uslovi nijesu bili ispunjeni ukoliko se razgovoru nijesu odazvali politički subjekti koji su nakon toga predsjedniku podnijeli prijedlog za mandatara. Neodazivanje pozivu predsjednika za razgovor takav prijedlog čini apsolutno ustavnopravno neprihvatljivim.
Aktuelna situacija, međutim, nesumnjivo pokazuje da, u cilju izbjegavanja dilema koje se javljaju u postupku predlaganja mandatara, ustavna norma o „razgovoru sa predstavnicima političkih partija zastupljenih u Skupštini“ zahtijeva bližu razradu normativnim aktima.
Potrebno bi bilo urediti neka pitanja načina odvijanja ove nadležnosti predsjednika u praksi, kao npr. ko u razgovoru predstavlja političku partiju zastupljenu u Skupštini, predstavnici partija ili predstavnik koalicije, da li se razgovor obavlja pojedinačno sa predstavnicima političkih partija ili se može obaviti i uz ućešće predstavnika svih partija zajedno, kakve su posljedice ako se pozvani predstavnici političkih partija ili neki od njih ne odazovu pozivu predsjednika na razgovor itd.Što se tiče skraćenja mandata Skupštine, za koje je predsjednik Crne Gore podnio prijedlog Skupštini, radi se o ustavnom ovlašćenju predsjednika na osnovu kojeg Skupštini može prestati mandat prije isteka vremena na koje je izabrana (član 84 Ustava). Ustavom nijesu neposredno utvrđeni uslovi za skraćenje mandata Skupštini, već oni zavise od različitih okolnosti koje se mogu pojaviti u funkcionisanju parlamenta. To prije svega može biti politička procjena da Skupština, odnosno skupštinska većina, ne vrši svoje nadležnosti, npr. u konkretnom slučaju, ne može na propisani način i u utvrđenim rokovima da izabere Vladu, zbog čega se održavanje prijevremenih parlamentarnih izbora nameće kao nužnost.
Za razliku od skraćenja mandata Skupštine, razlozi za raspuštanje Skupštine, kao drugog Ustavom utvrđenog načina prestanka mandata Skupštine prije isteka vremena na koje je izabrana, utvrđeni su neposredno Ustavom.
Prema članu 92 Ustava Skupština se raspušta u dva slučaja, i to ako ne izabere Vladu u roku od 90 dana od dana kada predsjednik Crne Gore prvi put predloži mandatara, i ako duže vrijeme ne obavlja nadležnosti utvrđene Ustavom.
U prvom slučaju, Skupština se raspušta ex constitutione (po sili Ustava), dok se u drugom slučaju moraju utvrđivati činjenice da Skupština „duže vrijeme ne obavlja nadležnosti utvrđene Ustavom“.
U drugom slučaju Skupštinu može raspustiti Vlada, a nadležnost predsjednika u tom postupku se svodi samo na donošenje aktaukaza o raspuštanju Skupštine. To, međutim, u konkretnoj situaciji, ne bi mogla učiniti i Vlada kojoj je izglasano nepovjerenje (član 110, stav 3 Ustava). Predsjednik, dakle, nema isključivo pravo raspuštanja Skupštine, kako je to ovih dana pogrešno iznošeno, već samo ako Skupština ne izabere Vladu u roku od 90 dana od dana kada predsjednik prvi put predloži mandatara, što nije slučaj u aktuelnoj pravnopolitičkoj situaciji.
Autor je nekadašnji predsjednik Ustavnog suda Crne Gore
