Predstavom “Nesporazum” po tekstu istoimene drame Albera Kamija, reditelj i dizajner svijetla, Damjan Pejanović zavitlao je sa scene CNP-a vatrenu kuglu apsurda i bacio je u lice publike. Ona sija svjetlima svemirskog broda ili bilo kojeg plutajućeg plovila, koje u sebi drži zarobljenike, koji vjeruju da su spaseni.
Zarobljeni u kvadratima svojih očekivanja, pravdaju svoje zločine željom za suncem i njegovom vrelinom koja sve sprži; istim onim suncem, koje je zaslijepljujući Mersoa učinilo nasumičnim njegov zločin.
Autor i reditelj nas vraćaju u vrijeme kad je Bog bio Sunce, kad se nijesmo zaklanjali iza ideologija, pravdajući vlastite zločine.
Protagonista Nesporazuma, Jan, postaje žrtva slučaja, odložene projekcije nečije želje i nečijeg umora.
Scenski prikaz se otvara kao blještava slikovnica, preludij za Pobunjenog čovjeka, u kojem Kami kaže: Namjera je ovog ogleda da još jednom prihvati stvarnost našeg vremena, koja je stvarnost smišljenog zločina i da tačno razmotri čime se on pravda: ovo je nastojanje da se shvati moje vrijeme.
U svom ogledu autor pravi razliku između zločina iz strasti i smišljenog zločina, prosuđujući da je posljednji mnogo perfidniji, jer se zaogrće doktrinom, kada počne da sam sebi iznalazi razloge, on se množi, zaodijevajući se silogističkim figurama, pa do juče osuđivan, danas propisuje zakone.
Blještava slikovnica Nesporazuma istovremeno je demonstracija sile apsurda nad čovjekom, živućim predmetom eksperimenta. Njegov krik u prazno stapa se sa opštim ehom besmisla, skončavajući zajedno sa krahom polomljenog mehanizma egzistencije.
Narativom naravoučenja započinje i završava ova oda sveopštem besmislu, nakon kojeg ostaju da vise samo košulje protagonista, spremne da ih zaogrnu u nekom drugom vremenu.
Da li je Evropa tužna, pita se reditelj u latinično-ćiriličnom pismu, u svijetu, u kojem su zlo i vrlina prepušteni slučaju ili ćudi, kako kaže Kami u Pobunjenom čovjeku.
Reditelj se služi svim pozorišnim, izražajnim sredstvima kako bi ostavio ukus mučnine u ustima publike, iste one, koju je Kamijev savremenik opisao u svom djelu.
Kamen, kao scenski rekvizit zaogrće se mitološkim plaštom Sizifa, podsjećajući na Kamijev Mit o Sizifu, vječno ponavljanje istog scenarija: ljudskih pitanja sa jedne i ćutanja svijeta sa druge strane.
Reditelj se još kao gimnazijalac naginjao nad tajnom Kamijevih štiva da bi sada mimetičkom vještinom pozorišne bravure beskompromisno scenski progovorio svijetom apsurda, pokrivajući i savremeni trenutak.
