Upravo sam odgledao emisiju „Teleskopija“ u kojoj je gospođa Tamara Nikčević intervjuisala gospodina Raška Konjevića, novoizabranog predsjednika SDP-a. S obzirom na to da su mi se veoma dopadali skupštinski i medijski Konjevićevi istupi u tenzičnoj protekloj godini, kao i glasanja SDP-ovaca u Skupštini, očekivao sam mnogo od ovog intervjua. Na kraju sam ostao zbunjen kao Alisa u zemlji čuda. Ispalo je da Raško i ja ne živimo u istom prostorno-vremenskom kontinuumu, ni po pitanju svijeta u kojem živimo, niti po pitanju države kojoj pripadamo i da smo i što se vremena tiče u ozbiljnoj diskrepanci.
Bio je to smiren elokventan istup sa puno lijepih poruka, ali nimalo nalik na njegove glasne i argumentovane istupe u Skupštini. Ne, nije se uplašio maskirane voditeljke, u veoma prijatnoj atmosferi elegantno je izbjegavao njene pokušaje provokativnih pitanja o uzavreloj situaciji u zemlji, pritom ipak priznajući da određeni problemi postoje. Kao da smo u nekom idealističkom demokratičeskom Neverlendu, kao da ga ne gledaju unezvijereni, duboko podijeljeni i konfrontirani građani i sukobljene političke falange.
Podsjetio me na rukovodstvo Građanske inicijative 21. maj, koje iako je dobilo podršku nas tri-četiri hiljade građana, još uvijek ne zna da li bi tihovalo ili djelovalo u situaciji mogućih sukoba i raspada zemlje. A nevaljala i nazadna KPJ je 1941. godine, sa svega 4.000 članova partije i 12.000 članova SKOJ-a krenula u oslobodilački rat protiv soldateske koja je već bila okupirala Evropu, liše Velike Britanije. Nemoguće je da tako vješt i iskusan političar ne vidi da ni EU nije više ona idealizovana tvorevina, i da ni u njoj više ne vrijedi znatan broj njenih tekovina i proklamacija, i da je sadašnja politika proširenja samo kolonizacija mirnim sredstvima. I da su nadrealistička očekivanja neke njihove velike pomoći. I da mala zemlja poput nas vrlo lako može postati kusur u geostrateškim igrama političke moći.
Da li se može sa Vladom formiranom u manastiru od strane tuđe crkve, provjereno klerofašističkog i anticrnogorskog naboja, raditi na snaženju institucija države koja je ustavno određena kao građanska, sekularna, parlamentarna demokratija. Ja ovo doživljavam kao pokoru za nesposobnost i grdna DPS-ovska sogrešenija. Ko još uvijek poput Raška, Uru i Demokrate računa u građanske stranke ili je iluzionista ili politički kalkulant u predizbornom mudričenju.
Koliko sam shvatio, vječito progresivni i permanentno nepogrešivi SDP na izbore u Nikšiću ide sam, bez iluzija o procrnogorskom bloku. Bolje Raško od mene zna izbornu praksu i zakonodavstvo i pogubnost samostalnih nastupa malih stranaka za sudbinu ideje koju zastupaju, jer ih Dontovo pravilo svede na realnu mjeru i dio njihove snage pretoči snažnijima. Bar to je očigledno iz nedavnih parlamentarnih izbora.
Kao da istovremeno pucate na koaliranje i sa strankama Srpskog sveta, i Demokratama i Urom, i da ćete i Nikšić usrećiti kao Budvu sa Frontom i nekim likom poput Marka Bata Carevića.
Da, veliki pametnjakovići, vi ste ih ustoličili u Budvi i poslije otpali kao trinaesto prase.
Doduše, ni DPS ne pokazuje neke prevelike čežnje i težnje za koalicijom, osim ako im neka strančica ili pokret ponizno ne dopuza u bezuslovni zagrljaj. Još su zaslijepljeni svojim nekadašnjim sjajem. A trebalo bi da ih je stid ili barem da im je neugodno i da im izborna parola bude „Nostra culpa nostra maxima culpa“– ,,Naš grijeh, naš najveći grijeh“. I da pokajanjem i odlučnošću i predanošću privuku crnogorski i slobodarski dio Nikšićana koji je sigurno natpolovičan.
Ali, mi nemamo crkvu poput srpske crkve, niti mitropolita poput blaženopočivšeg Apis bika Amfyja, niti Beriju i Rukoljuba. Braćo Crnogorci iz Nikšića, opet je došlo da u svom ruhu o svom kruvu i svojoj moralnoj džebani odbranite Nikšić. Prestanimo se hvalisati svojim junačnim precima. Pokažimo da smo ih dostojni i da hemijska olovka u glasačkoj kabini umije sijevnuti kao jatagan. Glasajte za procrnogorske stranke a kad pobijedimo privešćemo ih k poznaniju prava. Ne budite kukavice, i kalkulanti i ne uzimajte pare.
Evo cijela se Srbija digla na pisca Basaru što im je u knjizi „Kontraendorfin“ i prolegomeni za tu knjigu zvanoj „Atlas pseudomitologije“ objasnio ko su i šta su u stvari. Kad može jedan pisac da otrpi to valjda neće vas uplašiti hercegovački pasdarani i Vučićev plaćenički kukavelj.
Na posljednjim fotografijama sa trga vidim da je osmijeh Ljuba Čupića postao kiseo gledajući oko sebe bruku i sramotu i jad i čemer. Neće valjda zaplakati poslije izbora. On je sa osmijehom otišao u smrt i legendu, nećete vi valjda s brukom živjet dovijeka.
Ne morate mrijeti, treba samo da vam olovka sijevne kao jatagan.
