Zašto, uopšte, oni insistiraju na narodu? Čemu tolika sklonost kolektivizaciji u državi koja je, makar po onome što će reći Ustav, građanska?
I šta je ta narodna volja? Neko jednoumlje? Kolektivizacija u kojoj nema mjesta za one koji misle drugačije? Jer, ako ćemo o narodnoj volji glede vlasti, jasno je da ona baš i nije tako usaglašena. Ili će biti da oni koji misle drugačije, koji ne podržavaju poteze ove vlasti, prosto, nijesu narod?
Možemo o tome još dugo, no ovog puta, ipak, jasno je kako je posrijedi težnja vlasti da se skrije iza kakvog zamišljenog stava čitavog naroda. Dovoljno je skrolovati dva minuta po društvenim mrežama i razumjeti kako među narodom ne postoji usaglašenost, niti kolektivni stav, ni povodom utakmica rukometne reprezentacije, a kamoli glede tumaranja u koje je zapala aktuelna vlast.
Mnogo je zanimljivije, ipak, ono pitanje s početka – gdje je tu građanin? U frazama koje ovih dana papagajski ponavlja vlast – nigdje. Tamo gdje se govori o narodnoj volji, manjka prostora za građanska prava.
Građanin je iznad kolektiva. I skoro dva i po stoljeća, uzimamo li kao referencu Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, nije puka fizička pojava, brojka koja je dio – naroda. Dodajte tome i građansku državu, u kojoj makar nominalno živimo.
Umjesto da to uvaži i vlast, koja je i najodgovornija za sprovođenje onoga što stoji u samom Ustavu, ona ovih dana smišljeno, umjesto građanina i njegovih prava, u prvi plan stavlja narod i narodnu volju. Riječ je o običnoj manipulaciji, o raspirivanju žara pod izgovorom većine i manjine, o pokušaju legitimizacije dok se stoji iza fiktivnog paravana.
No, i kada bismo se spustili na to, kada bismo pristali da govorimo o volji naroda, brzo ćemo uvidjeti da je sve što je zadesilo crnogorsko društvo i njegove građane jedino – nevolja naroda.
