Ukleti Njegoš! Možda bi ga trebalo izopštiti iz lektire na određeno vrijeme jer je neefikasan bez obzira na suštinu svojih poruka, te da se podmladak ne uči zapomaganju. Stih koji ću citirati je pripisao Vladici Danilu a i sebi... I ostavio ga nepatvorenog potomcima jednako kao što ga je uzeo od predaka: ,,A ja šta ću ali sa kime ću, malo rukah malena i snaga...“ I tako tri vijeka… ili možda dovijeka? Osudio nas je na nemoć na koju smo ponosni. Zapomažući deklamujemo upravo te stihove ili ih ad litteram praktikujemo, kao deklaraciju nemoći. Kako je to moguće vjekovima uporno praviti ’uspješno’ državu nemoći... Ili kako sam već neđe notirao, Crnogorci pate za patnjom. Narod koji ne prima ni poruke, ni preporuke, a od boljih uvijek bira gore, mora patiti! Ako mu samo nesposobnost ide od ruke osuđen je na politički, pa samim tim i na državni odstrijel.
Sa zadrtom upornošću se operiše '(iz)bornom voljom' glasača od početka mandata propale vlade, koja je stoga i propala. No i dalje misle da je to najbolji recept, makar za virtuelno održanje. Svi pali iz vladanja jer koriste kao sintagmu isključive izborne pravednosti, kojom treba podstaći samo svoje glasače na poslušnost ili na protest. Tom sintagmom, kao opala vlast, jednako manipulišu i experti i politički analitičari i samonikli teoretičari bez ikakvog objašnjenja. Zapravo, svi su na svoj način korisnici neprimjerenog neznanja. Izborna volja je svaki glas bilo koje stranke, i jednog jedinog njenog poslanika u parlamentu. Kad mandatar preuzme rezultate glasanja u svoje ruke to više nije narodna, već njegova volja. Volja (pre)minule vlasti je bio nacionalizam i sada ga održavaju po svaku cijenu. Tu demokratsko zapire poznanje i vuk (mandatar) na ovcu (glasača) svoje pravo ima ka tirjanin na slaba čovjeka! Ali tom tirjanstvu se ne može stati na kraj jer tobožnja volja glasača se pretvara u stvarnu volju izbornika vlade. Prema iskustvu ovoga puta, volju njemu odgovarajućih partija je pretvorio u nevolju narod. Volja naroda nije siromaštvo, poskupljenje energenata a posljedično svih usluga i životnih potreba. Tako ispada, a to se štiti, da je volja naroda i nacionalizam jednobraznih boja. Ti jednobrazni (prosrpske partije) do bezobraznosti smatraju sve domicilne narode u CG manjinama (među njima i Crnogorce) a sebe smatraju većinom. Primjereno je navesti da u Crnoj Gori žive na desetine hiljada Srba, izravno porijeklom iz Srbije. Naseljeni su i vlasnički okućeni najviše uz obalu, ali i u zaleđu. Lojalni su građani Crne Gore, ali ih niđe nema u domaćim srpskim strankama niti se žale na ugroženost svojih prava. Ne mogu se ni žaliti kad im prava ne manjka. Da nije tako, zašto bi se naseljavali tamo đe im najviše odgovara. Sa njima ne komunicira Beograd niti njihovu lojalnost Crnoj Gori iko nagrađuje. Oni nijesu ni nacionalisti niti se tako oglašavaju iako su de facto i de jure stranci iz Srbije. Ali lojalnost se ne cijeni pa se ono što joj je suprotno nagrađuje. Tako je domaći Pipun odomaćen u Beogradu ovjenčan priznanjem za srpski svet. Lojalan je Srbiji, a domicilan Crnoj Gori. Sve naopako i kontradiktorno, ali funkcioniše.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je za Dan državnosti uručio Orden srpske zastave prvog stepena predsjedniku Demokratske narodne partije (DNP) Milanu Kneževiću. To su u DF primili kao dan žalosti što nije još nekolicini ukazana počast jer su svi dovoljno zaslužni za (iz)davanje Crne Gore. AV je istodobno odlikovao i piscaGojka Đoga Zlatnom medaljom za zasluge zbog izdavanja BiH. Savjesni Srbi su reagovali na počast jednom od najozloglašenijih ratnih huškača u BiH. No ni to nije do Đoga nego do đogata koji mu kači medalju oko vrata. Nagrađivač kvalifikuje priznanje Kneževiću kao još jednu potvrdu tradicionalno dobrih odnosa Crne Gore i Srbije na ravnopravnim osnovama, na kulturnom i političkom planu, uz uvažavanje ugleda dviju zemalja u svjetlu zajedničke prošlosti i dobrih perspektiva obje države na međunarodnom planu (kojih uopšte nema)… Preveliko sranje kroz gusto granje. Jer ovo je nagrada za unazađene političke odnose, a što se tiče kulture, vjerovatno misli na kulturu uzgoja pipuna... što je Vučiću noseći oslonac u CG... a kad se to potroši ostaje samo kora od pipuna.
Po Vučićevoj pohvali ludosti ispada da je dotični proizvod, državnik prvoga reda. Pravu definiciju ljudi tog soja kazuje glavni junak u filmu ,,Miris žene“ (Al Paćino). Kao američki ratni veteran, vidio je svakakve fizičke amputacije kod ljudi koji su nadomješteni protezama, ali kaže: ,,Ljude amputiranog duha... nema proteze!“
Posmotrite lidere bilo koje od partija, bivše vlasti, sadašnje ili one koji misle da će biti buduća. Svi se služe istim medijima, idejama, ljudima i sredstvima zbog kojih su gubili i pogubili sebe i državu. Služe se istim modusom vivendi kojim su se koristili dok su padali i zbog kojih su pali. Stoga im ćetaju pipuni kao nekad ,,Kad su cvetale tikve“ (u Srbiji). Bez obzira na egzotičan cvijet na kraju uvijek rodi tikva. Pipuni su iz iste porodice.
P.S.Ali, ćerali ili ne ćerali Njegoša, on i nezvan dođe i u pamet i u stvarnost. Kad bi sad banuo u ovi crnogorski (vladin) dom, nevažno koji su pali a koji su od istih ostali... potvrdio bi svoj toliko puta ovjereni stih: ,,O kukavno srpstvo ugašeno!“M.R.Š.
