Mala crkva posvećena sv. Blagovještenju nalazi se kod sela Čukovića, iznad starog puta Rijeka Crnojevića - Virpazar, na lokalitetu Jeksa. Zahvaljujući mjestu i nepristupačnosti terena na kojem je zidana, sačuvala je autentičnu athitekturu i fresko dekoraciju iz vremena kada je građena.
Značajno je da je crkva podignuta, kako se kaže u natpisu iznad vrata, za vrijeme arhiepiskopa Ruvima, tvorca Crnogorskog vladikata. Upisana je u registar zaštićenih kulturnih dobara 1960. godine kao spomenik kulture sakralne arhitekture.
Podigli su je između 1621-1627. godine lokalni velikodostojnici, kada je i živopisana.
Crkva je podignuta zaslugom prezvitera Vučihne i vojvode Mirčete Vujovića sa grupom priložnika, između 1620. i 1621. godine, kako saopštava natpis na zapadnom zidu u unutrašnjosti hrama, iznad ulaznih vrata. Iz natpisa se vidi i da je crkva živopisana 1626 -27. godine.
Crkva je skromna, jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom. Građena je od pritesanog kamena složenog u horizontalne redove. Unutrašnjost je presvođena poluobličastim svodom koji ojačavaju dva poprečna luka. Na sjevernom i južnom zidu, u srednjem traveju, nalazi se po jedna velika niša presvođena lukom. Kako se može pročitati u literature, nejednaka veličina spoljašnjih ispusta upućuje na neukost graditelja. Uz zapadnu fasadu nekada je bila prislonjena priprata od koje su danas ostali samo neznatni ostaci.
Zanimljivo je da crkva na svodu, u oltarskom dijelu, ima otvor koji vodi u prostor između svodne konstrukcije i krovnog pokrivača. Potkrovni prostor vjerovatno je služio kao neka vrsta skrivnice. Nakon sanacionih radova izvedenih 1985. godine, eksterijer je očuvan tako da i danas svjedoči o izgledu sakralnih objekata tog vremena.
Za zidne slike u gornjim zonama crkve kaže se da su slikarsko umijeće popa Strahinje iz Budimlja, najproduktivnijeg živopisca s kraja 16. i početka 17. vijeka. Islikani fresko-repertoar je uobičajen za jednu crkvicu iz tog vremena i u njegovom stvaranju, sudeći po stilskim osobinama, učestvovala su dva slikara.
Živopisac donjih zona je izrazito slab majstor, za razliku od slikara gornjih zona, koga odlikuje veliko zanatsko iskustvo i siguran slikarski postupak. Stilske karakteristike ovog dijela živopisa Crkve Sv. Blagovještenja u Jeksi nedvosmisleno govore da se radi o djelu dobro poznatog slikara onog vremena, popa Strahinje iz Budimlje.
Pišući o ljepoti i vrijednosti fresko slikarstva u Crkvi Sv. Blagovještenja u Jeksi, Aleksandar Čilikov u knjizi “Crkve i manastiri basena Skadarskog jezera”, kaže:
“Na osnovu obavljenih stručnih stilsko-hronoloških analiza, krajnje pouzdano je utvrđeno da se živopis u Jeksi može pripisati djelatnosti dvije, kvalititativno različite, slikarske ruke.
Kvalitetnijem i ikonografski obrazovanijem majstoru mogu se dodijeliti djelovi slikarstva gornjih zona hrama: kompozicije „Preobraženja", „Sretenja", „Rođenja Hrista", „Vavedenja", „Rođenja Bogorodice", „Vaskrsenja Lazarevog", „Vaznesenja", „Silazak Sv. Duha na apostole", te pojedinačne figure Hrista Pantokratora, Hrista Emanuila, Hrista starca danima i šest poprsja proroka na ojačavajućim lucima.
Identitet živopisca navedenih slikarskih kompozicija i likova je poznat - riječ je o najboljem postvizantijskom slikaru Crne Gore u vremenima druge polovine 16. i početnih decenija 17. vijeka, u svom vremenu izuzetno cijenjenom, popu Strahinji iz Budimlja.
Slikarska aktivnost poznatog umjetnika u zabitom seoskom kraju jezerskog regiona čini se na prvi pogled krajnje začuđujućom s obzirom na njegov ondašnji visoki umjetnički rejting koji mu je obezbjeđivao angažman u najznamenitijim vjerskim centrima Crne Gore - manastirima Sv. Trojici kod Pljevalja, Pivi i Morači.
Čini se da je srećan splet okolnosti omogućio jekšanskim ktitorima da angažuju vrsnog slikara na projektu freskopisanja njihove seoske bogomolje. Naime, prije dolaska u Jeksu, pop Strahinja sa grupom pomoćnika realizuje 1620. godine opsežne fresko-ansamble u crkvama sv. Nikole i Uspenja Bogorodice paštrovskog Manastira Gradište kod Petrovca.
Moguće da je uz posredovanje cmogorskog mitropolita Rufima Boljevića, koji je pomenut u ktitorskim natpisima Gradišta i Jekse, budimljanski majstor prihvatio ponudu za živopisanje malenog seoskog hrama Blagovještenja.
Pretpostavlja se da je iskusni i ostarjeli živopisac, usljed nesporazuma sa ktitorima, moguće i smrti, naglo okončao započete radove koje je 1626-1627. godine dovršio neko od njegovih učenika – manje talentovan i stilski nevještiji.
Analiza Strahinjinog udjela u islikavanju dijela unutrašnjosti Blagovještenskog hrama ukazuje na tipične karakteristike prepoznatljivog stila – precizan crtež, kolorit sa zelenkastom gamom, solidna moć komponovanja scene, doza jasno izražene rustikalnosti.”
Tako da je po svemu iznesenom među ne baš brojnim sačuvanim sakralnim objektima Skadarskog basena, koji su očuvali postvizantijske fresko dekoracije, najvredniji i po mnogo čemu drugom, najinteresantniji hram Blagovještenja u Jeksi.
Nezaobilazni ukras i pokazatelj vrijednosti i starosti vjekovnih kulturno istorijskih dobara stvaranih na ovim prostorima.
Tekst je kreiran uz pomoć sredstava za pluralizam medija Ministarstva kulture i medija dodijeljenjih Portalu Analitika za teme po projektu za konkurs
