U pravu je bio Ljubodrag Stojadinović kada je, u jednom od svojih davnošnjih tekstova, političku i društvenu zbilju u Srbiji opisao kao "tužni festival olupina". Danas je taj festival postao regionalni i znatno brojniji, a njegovu učesnici neuporedivo glasniji i agresivniji.
Oni koji su prije nekoliko dana u Beogradu u kolonama automobila s razvijenim nacionalnim zastavama slavili pobjedu (?) Aleksandra Vučića u UN, a u Podgorici kleli “mrski Zapad” i nezavisnu Crnu Goru, prijetili osvetničkim mačevima svetosavlja i oštrili kandila za predstojeći sukob dok su se zaklinjali na vjernost ratnom zločincu, nijesu bili ništa drugo nego tužni festivali ideoloških, političkih i moralnih olupina.
To su bile i ostale olupine koje su, uz blagoslov i za račun bivših i sadašnjih garnitura na vlasti u Srbiji i u Crnoj Gori izmiljele iz svih mračnih ćoškova poslovičnog 'srpskog sveta'.
Činjenica da takve olupine i takav krvožedni polusvijet već neko vrijeme odlučuju o životima stanovnika u Srbiji i u Crnoj Gori je tužna mjera obima i dubine tragedije koja se živi.
Bojim se da u mojoj Crnoj Gori još uvijek nema svijesti o dubini ove tragedije i generacijskoj šteti koju je ona nanijela, niti ima volje da se naše lokalne olupine pošalju onamo gdje zaslužuju.
Na našu žalost, partitokratija prouzrokuje mnoge boljke, a jedna od njih je nesposobnost da pogled dosegne dalje od ivice sopstvenog partijskog nosa.
