Vratićemo se na kraju na nježno gaženje u kojem, gotovo ritualno, treba da uživamo u mjesecima pred nama.
Od danas je i definitivno jasno da će nova, 43. Vlada Crne Gore biti u velikoj mjeri (broju ministarskih mjesta i preko pozicije nove predsjednice Skupštine) oslonjena na moju omiljenu Lijevu Desnu Partiju, poznatijom pod skraćenicom SNP.
Red je da napišem nešto o njihovoj partcipaciji u crnogorskoj izvršnoj vlasti, još od prvog istorijskog poraza “pro-srpske” (a, zapravo, konzervativno-dogmatsko-nostalgično-ratne-nacionalističko-promiloševićke-ibeovsko-proruske-“srpske”-komunističko-staljinističke i antizapadne frakcije u stranci-nasljednici Saveza komunista Crne Gore), sada već istorijski daleke 1997. godine.
Razlog su, da odmah priznam, tj. da potvrdim, moji naivni i neuspješni pokušaji, od 2005, odnosno i ranije, kad bolje razmislim, pa sve do 2015. godine – da nekako utičem da se ova partija, reprezent tvrdokorne unionističke i ideologije zajedničke države sa Srbijom po svaku cijenu i u svakoj situaciji, privoli na saradnju sa independetističkim i partijama nacionalnih manjina, kako bi se obezbijedila široka i stabilna politička osnovica za formulisanje crnogorske državne/nacionalne politike, vazda pod mačem “podjela” i razdora.
Zgoda prva se događa neđe na šetalištu uz Dunav, u nekom predgrađu Beča, u pauzi međunarodne konferencije čiju temu imam neđe zabilježenu. Elem, jedan značajni čimbenik iz SNP (bilo bi nekorektno da sada pominjem imena, mada će se čak i manje pažljivi čitalac lako sjetiti nekih od njih), a godina je svakako poslije 2000, me sluša i sluša, dok ja naširoko i sa mnoštvom digresija, istorijskih i tada aktuelnih, iznosim svoje teze kako je, već tada, kontraproduktivno za učaureni SNP da se i dalje samoizoluje i da srlja u nove izborne poraze. Sagovornik je saglasan sa mnogim tezama, ali, na kraju, kod njega proradi sigurnosni ventil i sa osmijehom mi kaže: “Aaaa, a ti hoćeš da me ubijediš da ja promijenim mišljenje!” Jes, rekoh, priznajem, mada ti ovo ne govorim da bih te ubijedio – ni rođenog brata ne mogu da ubijedim, a ne vas iz SNP – nego, eto, da ne bude da ti nisam rekao! Ostade taj razgovor tako i otplovi niz mutni Dunav.
Zgoda druga je nešto ozbiljnija, jer je i situacija postala takva, u godinima 2004. i 2005, kada je Crna Gora, poslije mnogo muka, osporavanja i prepreka, došla u poziciju iz koje se, još uvijek udaljeno, na horizontu, ipak nazirala stvarna mogućnost da mirno i demokratski obnovimo državnu samostalnost. Razgovaram, tako, sa jednim značajnim evropskim diplomatom i pokušavam da mu objasnim crnogorske povijesne i druge čvorove i nesreće, naša nerazumijevanja i konfuzije – pa i onu koja postoji između tada vladajuće independentističke koalicije i unionista, na čijem je čelu i dalje SNP. Sluša me sagovornik, koji je vrlo dobro poznavao Crnu Goru, ali ne baš sve naše super-finese i detalje, i ne vjeruje mi, vidim, u čemu je i kakav je problem sa stavom opozicije koja se nogama i rukama odupire samoj pomisli da Crna Gora opet bude nezavisna. “A da li biste vi imali protiv da ja pozovem, tajno, bez publiciteta, lidera te opozicije, jer ja mislim da ga Vi ne umijete ubijediti u to što mi govorite (kako bi bilo dobro da SNP, zbog važnosti potrebe da se referendumska većina i manjina baš ne dijele u procentu ili dva preko onog zadatog, od 55%, kaže svojim članovima, glasačima i simpatizerima, da oni sami opredijele svoj stav o državno-pravnom status Crne Gore, iako je SNP, jasno, za zajedničku državu, pa – bar i tako – malo relaksiraju napetost koja je vladala, itd), pa bih ja bio slobodan da pokušam!” Naravno, ministre, zahvalni bismo Vam bili i na toj vrsti pomoći, mada … “Ne, ne, ništa Vi ne brinite, razgovaraću ja s njim, mora on shvatiti istorijski kontekst i tokove!”, uporan je moj visoki sagovornik. I tako otputuje, poslije desetak dana, naš junak kojeg nećemo imenovati, mada mi je, što je tipični crnogorski detalj, čovjek, zapravo, bliski rođak, inkognito (“inkognito”!) u tu prijateljsku zemlju, da niko ne zna. I onda me, jednog jutra, zove uvaženi diplomata i kaže, odmah: “Ali, Mičo!”, tako izgovara moje ime, “Ovo je nemoguće! Ne mogu da vjerujem, pa on je sve odbio, ali sve – ništa nisam uspio!” Nevjerovatno, nevjerovatno … ponavlja u slušalicu.
Treća zgoda se odigrava odmah poslije referenduma. Opet smo na nekoj konferenciji, opet u Beču, samo je sada novi (budući) lider SNP u društvu. Te stenograme već imam sačuvane – precizni Austrijanci su čak i brošuru štampali. Na moje izlaganje (možete misliti kako je ministar inostranih poslova tada bio lijepo raspoložen, gazi po oblacima – istorijski smo pobjednici, Crna Gora je opet na mapi Evrope i svijeta, do juče oprezni i uzdržani inostrani prijatelji sada nastupaju sa novim formulacijama i iskazima, napetosti i nesigurnosti više nema) o tome kako bi najbolje bilo da prva, post-referendumska vlada bude sačinjena tako da u njoj bude i SNP, da izbjegnemo situaciju apsolutnih pobjednika i apsolutno poraženih, koja nam ništa ne treba, i tako dalje. Ćuti o tome prijatelj iz SNP, jedino se treći član delegacije iz Crne Gore, iz nove opozicije (nažalost, nije više među živima), mršti i buni, što će meni takve ideje, što to znači, ko je meni to rekao … Propade nam ručak u toj anksioznosti da SNP slučajno – teoretski i hipotetički – ne preskoči taj novocrnogorski Rubikon i volšebno ne uđe u novu Vladu. Ni abera, smirujem tog sagovornika, nema od toga ništa, a moj SNP prijatelj se smiješi …
Naredna nezgodna zgoda je već iz 2015. U Vašingtonu smo, ja kao predsjednik počivše Cdu – Crnogorske demokratske unije – zajedno sa, nastavljam sa nepominjanjem, kolegama iz Crne Gore. Moj prijatelj iz SNP je sada predsjednik partije, razgovori su direktni, iznenađujuće dobri, ne biste vjerovali što smo kazali i što smo čuli u ta dva dana – u Stejt Departmentu i na drugim adresama u Distruktu Kolumbija. (Rano je za ta sjećanja, još.) Ali, i zato ovo pričam, tu se dešava završni čin mojeg dugogodišnjeg zaludnog insistiranja i pokušaja da nađem neki modus da SNP bezbolno i bez gubitaka “teleportujem” u koaliciju političkih snaga koje, što im je poduhvat i uspjeh istorijskih dimenzija i značaja, poslije nezavisnosti žele da Crnu Goru uvedu u NATO. I tako predlažem mom SNP drugu da politički sarađujemo. Imam samo jedan uslov. Pričao sam o tome u nekim intervjuima, već, ali moram ponoviti, današnje teme radi: da se SNP javno izjasni da “neće nikada dovesti u pitanje crnogorsku državnu nezavsnot”. Samo to recite, kažem, i mi smo zajedno. “A ne, ne možemo mi to da kažemo!” odlučan je SNP lider. E pa – kad ne možete da kažete – onda ne možemo da sarađujemo. Bi mu ga i ta rabota, dakle.
Poslije je SNP nastavio istim tragom. Ta ih je prtina ukrug “dovela” do gubitka uticaja i glasova i stvaranja partije koju od milja zovem – Crvene Kravate. Njihov (Cravates Rouge) je populizam bio, pardon, čisti kič, ali je dao bolje rezultate od staromodnog, nefleksibilnog i repetitivnog SNP-ovskog, kod kojih je najoriginalniji slogan i poruka posljednjih godina bilo ono “Crknite-puknite!” aktuelnog lidera, kojem nemamo što kriti ime.
I tako je sada SNP, nereformisan, sa okoštalim i učaurenim vanvremenskim stavovima i idejama, “na putu Momira Bulatovića” (?!), sa fiksacijom na tzv. Temeljni ugovor i post-mortem promocijom tzv- “Otvorenog Balkana”, sasvim eligible –prihvatljiv da bude u novoj vlasti, pa još uz vanredne sesije Glavnog odbora da li neka suverenistička partija “može”, a koja “ne može” da bude u 43. Vladi! A Vlada je, seveda, pro-zapadno i pro-NATO i pro-EU. (Zato anti-NATO SNP, koji, treba li reći, i dalje ćuti o zločinačkoj agresiji Rusije na Ukrajinu i strijepeći osluškuje signale i poruke iz Vučićevog Beograda – daje negativne ocjene za umjetnički dojam pro-NATO, pro-EU i suverenistikim Socijaldemokratama! Ne može SD!)
Posljednja je zgoda upravo u toku. SNP koji hvata jedan te isti pogrešni krug na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme – već dvije decenije – garant je “novog pomirenja”, kako to, opet, olako zove mandatar. Ostale (pro)srpske stranke ne znaju da li da očajavaju ili da seire zbog ovog eksperimenta sa SNP.
(Zapadni saveznici to podržavaju, jer se mantra o “nacionalnim reprezentima” nasilno kalemi iz Bosne i hercegovine i na druge zemlje bivše Jugoslavije, koje su ostale u zapadno-balkanskoj EU-rupi. Kad već ne funkcioniše u Bosni, da vidimo kako ne funkcioniše i u drugim zemljama!)
Na kraju, kao da sve pomenuto, ali i ono nepomenuto i neispričano, nije dovoljno, imamo, izvinjavamo se na starom izrazu, bandoglave nastupe g. Jokovića, o temam koje su mu, uprkos obrazovanju, očigledno vrlo drage: “Crnogorsku su naciju stvorili fašistički okupatori”. Kraj citata.
Autor te sentencije, što je uporno ponavlja po studijima u tuzemstvu, ali, očekivano, i u susjednoj nam Srbiji, će biti potpredsjednik 43. crnogorske Vlade. Mumificirani SNP uzvraća udarac!
Gazite, dakle, dok možete, gospodo i drugovi, ali ne očekujte da to proglasimo demokratskim nježnostima.
