Na Belvederu 9. maja 2022. godine pokazali smo da nas ima, što se ,,ne šćedoše u lanac vezati“. I to znatno više no prošli put, valjda ljudi počinju da shvataju da nije strašno biti za svoju državu. Pokazali smo i da pamtimo svoju istoriju i junačne pretke i da nijesmo uopšte oduševljeni svime ovime što nam se događa.
I ništa više nijesmo pokazali! Patetični govori, istorijske retrospektive i zazivanja Baja i Novaka i sličnih, uz aplauze i gromke povike „Ua, ua“ na pomen Crkve Srbije i politike Srbije. I miran razlaz. Ipak, ovime smo dokazali da je strašno nasilje 5. septembra 2021. na Cetinju bilo planirano, pokazno, bahaćenje Srbije i njenih službi i domaćih izdajnika predvođenih klerofašističkom vladom.
Ovaj put nije bilo policije, nije bilo ograda, nakon dugog niza godina, i nikome nije palo na um nikakvo nasilje niti nad manastirom niti nad bilo kome. Jedino nasilje je bio pokušaj našeg premijera Malog Berije da provokativno proparadira pred nama na Cetinju. Uz povike Belvederaca - „splačino, splačino“ - veliki podržavalac enormne upotrebe suzavca, šok bombi i gumenih metaka, Mali Berija, je žustrim ,,Čarli Čaplin hodom“ uletio u Gradsku kafanu. Na njegov ulet više od pola gostiju bašte je izašlo sa primjedbom da im nešto smrdi. Samo ga je gospodin Ivančević, bivši predsjednik bivše Crnogorske stranke, srdačno izgrlio i ižljubio, kako se to na Brajiće reče...
No, vratimo se nama - belvederskoj bagri. Dragi moji, biću uvijek sa vama, jer ne mogu bucati po kolumnama i biti šmizla kolumnistička i ne izlaziti na biljeg. Ali braćo, i strašni Termopil i krvavi Vučiji Do, koji u svakome ko ima bar gram časti i pet deka kohonesa, na prvu pomisao nadimaju grudi junačke, kad se pretvore u turističku atrakciju i spomen-obilježje i narativ postaju pomalo trivijalni. Oni vrijede samo ako ima sposobnih da ih slijede.
Zašto niko reče na Belvederu nešto poput vrlog Katona ili Cicerona, ne sjećam se više, zašto neko ne povika: „Građani Rima, pardon Cetinja, vi ste po ko zna koji put sudbinu grada i Republike uzeli u svoje snažne mišice ...“ . Ne, samo su bile blagoglagoljive retrospektive. Ništa što se radi bez jake ideje i organizacije, dobro osmišljene strategije i snažnog i odlučnog vođstva ne daje rezultate i postaje obična sapunica u nastavcima.
Nakon koje svaki put slijedi ponižavajući šamar.
Samo tri dana nakon našeg skupa, naš premijer Berija na dan Svetoga Vasilija ide na poklonjenje srpskom patrijarhu Porfirogenetu u Ostrog, na mjesto zločina formiranja bivše izdajničke vlade. I izjavljuje da se nada da će ova vlada potpisati temeljni ugovor sa Crkvom Srbije, ali u skladu sa Ustavom.
Eh, moj Mali Berija, da je njima do našeg Ustava oni bi se prvo registrovali ovdje pa pravili ugovore. Porfirogenet u delirijumu svemoći proglašava Svetoga Vasilija novim Svetim Savom. Biće da mu se pomutio um od leta helikopterom do Pljevaljah, ili što bi rekao onaj mlađani Karađorđević – ,,stigli smo u Pljevlje“. Naši stari su krvavom borbom odbranili Ostrog i mošti svetoga Vasilija od Turaka i onda ih prenijeli na Cetinje. Od Srba i domaćih izdajnika ga ne odbranismo.
A u Nikšiću su 1919. srbookupacioni svetosavci sahranjivali prazne kovčege sa imenima Svetoga Vasilija, Svetoga Petra, i kralja Nikole i umjesto vinom škropili ih - pišajući po njima. I sad su to sveci „osamstogodišnje“ Crkve Srbije u Crnoj Gori. Francuska komanda na Cetinju je spriječila srpske osvajače da ne vucaju mošti Svetoga Petra po ulicama.
Danas su on i bratanić mu Njegoš proglašeni prvim perjanicama srpstva a mi smo - kopiljani iz Brozova jajca. I mi ćutimo, naše suverenističke stranke, od svojih korupcijaških i klijentelističkih grehova ne smiju ni da pićuknu, a vladu i skupštinske klupe pune nam opskurni likovi. Eto, sreća napravili su veliki toalet na mjestu Njegoševe štamparije u Cetinjskom manastiru pa valjda neće pišat po Svetome Petru. Za nesretnog Svetog Vasilija nijesam siguran, jer od skladišta svete vodice i ostalih komercijalnih sadržaja u Manastiru Ostrog nije ostalo mjesta za veći toalet pa ga možda i poškrope ponekad...
I oni se zaklinju u Boga i vjeru?! U svojim Eneadama veliki Plotin veli: „Nikada oko ne bi vidjelo Sunce, kad ne bi i samo bilo suncoliko. Tako i neka duša ne može vidjeti ono što je lijepo ako i sama nije lijepa. Stoga neka svako najprije postane bogolik i lijep ako hoće vidjeti dobrotu i ljepotu“.
Eurodemokratija u ropstvu je poniženje. Nijesmo ni trebali postojati ako je to rješenje. Znam da smo mali i da se trebamo prilagođavati, ali kolonijalno neofrankofonstvo ili Komonvelt nijesu časna rješenja. Naročito ne kroz svetosavsko podaništvo. Po čemu li će nas pamtiti naša đeca? Možda po tome da nam je četnička lujka iz Bileće rasturila kulturu i prosvjetu. A mi pisnuli nijesmo.
