Obraćanje aktuelnog premijera Crne Gore novinarima povodom nekog fantazmagoričnog ekonomskog projekta (“Crna Gora odmah”, ili tako nešto), ostaće upamćeno po dva detalja.
Detalji nemaju veze sa ekonomijom, niti sa razvojnim projektima. Oba su vezana za pitanje iz sasvim drukčije oblasti – i to baš od strane Gradske TV.
Odnosilo se pitanje na informaciju da je ministar Milatović, povodom nasilne (pokazaće se – helikoptersko-desantne) septembarske intronizacije srpskog mitropolita na Cetinju, pominjao mogućnost/potrebu da, tim svečanim povodom, pogine “jedno deset Crnogoraca”. Zastrašujuće, zaista, kao ideja i kao sama mogućnost da je ta ideja bilo đe i od bilo koga iskazana. Složičemo se: razlog više da se o tome pita, čak i da ne postoji potvrđeno i definitivno svjedočanstvo da je baš to i tako rečeno.
Premijer ZK se prema tom pitanju odnio na način koji je simboličan za modus operandi aktuelne Vlade. Ignorantski, agresivno i uvredljivo, dakle.
Prvo je Premijer problematizovao tzv. “gluvu sobu” – zvučno i elektronski zaštićen prostor u kojem se održavaju sjednice organa Vlade koji zahtijevaju određene nivoe tajnosti.
Ko su vam izvori? – promptno je upitao je novinarku Gradske TV. To “policijsko” pitanje mu je bilo najvažnije.
Zaista: odakle Gradskoj Televiziji taj podatak? Kako su novinari došli do njega? Ko im je to rekao? Tj. kako to znaju, kada je “gluva soba” zaista gluva? Da je možda ne snimaju?
To je posebno zabrinulo predsjednika Vlade.
Te dileme i fenomeni su zaokupili pažnju g. Krivokapića. “Ne može da se zna” što se u “gluvoj sobi” priča i ko što govori, tvrdi on.
To je, naravno, samo djelimićno tačno. Preciznije – to je samo privremeno tačno. Postoje razlozi, uslovi i procedure kada je to moguće, potrebno i neophodno. I neizbježno, svakako. Ta pravila nisu od juče. Naročito u uslovima i prilikama kakva je bila visokorizična situacija na Belvederu i na Cetinju 4. i 5. septembra ove godine.
Vlada koja nije uspjela – jer nema kuraži, s jedne, i, što je važnije, interesa, s druge strane, da rastumači, razjasni i objavi što je ko govorio, radio, naređivao ili/i izbjegao da naredi, uradi i kaže u ta dva dramatična dana (u “gluvoj sobi”, i van nje) – ima velikih problema pred građanima Crne Gore i odgovarajućim tužilačkim organima. Velikih.
Uključujući što je ko pričao ili prepričavao u “gluvoj sobi”.
Podrazumijeva se, u demokratskim sistemima, da te, “posebno zaštićene prostorije”, imaju i sisteme za (bar) audio-snimanje onoga što se u njima govori. Često i video, sigurnosti i pouzdanosti radi. (Sjetićemo se slika iz “situation room”, neđe u podrumima Bijele kuće, prilikom akcije likvidacije Osame bin Ladena. Na primjer.) Ukoliko toga nema – registrovanja što ko priča i o čemu se govori – onda su ti prostori zapravo jazbine nelegalne i nelegitimne vlasti. I tu je ključni detalj ovog dijela priče.
U demokratijama se ti razgovori snimaju. Za dokumentaciju i za “ne daj bože” i “ne bilo primijenjeno” situacije. Hunte te razgovore ne snimaju.
U toj sitnoj razlici leži očigledna nervoza g. Krivokapić Zdravka. Gospodin mora da zna da znamo za taj jadac.
Nemušto je predsjednik Vlade negirao da je mladi ministar rekao to što je neko u “gluvoj sobi” ispričao da je mladi ministar rekao. To je posebni pasaž ove situacije – koji ćemo prepustiti ljudima koji zaista poznaju tu oblast – bihevioristima i ostalima.
A stvar je do te mjere ozbiljna da bi inicijativa nekog od nadležnih da pokrene takvu inicijativu – da se presluša snimljeni materijal sa sastanka/sastanaka iz “gluve sobe” bila logična i očekivana. Ne prinose se građani Crne Gore na oltar nečije promocije u službi – makar se radilo o – za Vladu Crne Gore – svemoćnoj i neupitnoj Crkvi Srbije.
I to bi g. Krivokapić trebalo da zna. Mada nije stručnjak ni za te stvari, kao što znamo.
Drugi je odgovor bio još grđi.
Premijer je otvoreno i bez zazora optužio Gradsku TV da “širi govor mržnje”. Nije, istina, citirao taj “govor mržnje”, niti pomenuo na što bi se takav govor Gradske TV, portala i radija mogao odnositi. On je to više “onako generalno”.
Da to kaže građanin Krivokapić, ili NVO aktivista Krivokapić, ili univerzitetski profesor Krivokapić, ili, recimo, tamo neki velikosrspsko-četnički pojedinac iz bratstva Krivokapića ili, čak, neki novinar Krivokapić – ni po jada! Toga u javnom životu Crne Gore ima na tone i hektolitre i to ne bi (kao što je često i slučaj!) nikoga ili gotovo nikoga uzbudilo.
Velike štete, rekla bi većina onih kojima je čak i obaveza da paze na takve stvari.
Šteta je, zapravo, vrlo velika što su i sada – kada to kaže predsjednik Vlade Krivokapić – reakcije sporadične – uglavnom vezane za partije opozicije i slobodna nevladina udruženja i pojedince.
Nema osude ni od nadležne ministrice za medije. Kako će i biti, kada je na ranije napade na Gradsku TV, iz istih političkih štabova i kuhinja – reakcija tog ministarstva bila – da se obznani uputstvo o pravnim sredstvima i postupcima kojim se prijavljuje “govor mržnje”!
I tako, dok ovaj tekst ugleda svjetlost dana, premijer i njegovi ministri-“apostoli”, kao i poslanici (ne)postojeće većine će, koliko je danas i koliko je sjutra, već napraviti nove šokantne, nedolične i skandalozne izjave, poruke indirektnog i direktnog govora mržnje, koje odišu ili (pomalo) smrde na nacionalizam i balkanski nacional-šovinizam.
Gluva će soba ostati gluva, a jednom izrečena laž o nečijem “govoru mržnje” će dovijeka ostati etiketa nekim medijima i novinarima?
Ili prvi ministar i svi drugi ministri i poslanici većine žive u uvjerenju da ih niko nikada neće niočemu pitati?
Uzaludnog li uvjerenja!
