Davno sam to neđe pominjao – ali da ponovimo.
Kada su jednom, u sred neke krize izazvane štrajkovima rudara, što li, na konferenciji za štampu postavili britanskoj premijerki Margaret Tačer posebno nezgodno i za nju mučno pitanje, ona se brzo snašla i rekla – koliko se sjećamo da glasi ta anegdota: “Oh, to je vrlo interesantno i lijepo pitanje, hvala Vam! Ima li drugih pitanja?”
Naši američki prijatelji su, izgleda, manje vješti i domišljati od Željezne Ledi. (Nećemo napisati i manje elegantni od počivše Gospođe – jer bi to svakako bilo pogrešno napominjati u situaciji koju sada imamo sa SAD, Crnom Gorom i Zapadnim Balkanom.)
Naime – kako je sinoć javila podgorička Gradska TV, na dva jednostavna i direktna pitanja, odaslata na adrese ambasadora SAD u Podgorici i u Beogradu, ali i na onu u Stejt Departmentu, za Biro za evropske i evroazijske poslove, odgovor je stigao samo sa one strane Atlantika. Iz Podgorice i Beograda – ni slova.
Zapravo, iz Vašingtona je stiglo da – nema odgovora. To jest da nema komentara. Sa napomenom – da je i to što nema odgovora – “off the record”. To jest da nije za objavljivanje! Da se ne zna da nema odgovora?!
Vrlo interesantna i lijepa pitanja postavljaju ovi nevaljala čeljad iz Gradske, nesumnjivo! Bez sljedećeg pitanja, molimo!
Napomena da nešto nije za objavljivanje i za povezivanje sa onima koji su nešto izjavili ili predložili – off the record i razne vrste nečega što se obično zove non-paper – nije rijetkost u diplomatskoj komunikaciji. Naprotiv. Mnogo toga nije za prenošenje prema trećim stranama. To je normalno i uobičajeno.
Da li je nešto uopšte rečeno ili napisano – takođe može biti stvar procjene i odluke, ne samo onoga ko je rekao ili napisao, već i onih koji su čuli ili pročitali poruku. Sjetićemo se i čuvene scene iz filma o Kubanskoj krizi, koja je rađena na osnovu istinitih detalja, kada se predsjednik Kenedi i njegovi savjetnici opredjeljuju da, između dva međusobno nesaglasna pisma koja su im stigla iz Moskve, smatraju da su dobili samo ono koje pomaže da se riješi vrlo teška i kompleksna situacija, a da ono koje je moglo da vodi u sukob nesagledivih posljedica – smatraju da nisu ni primili.
Međutim, u slučaju koji je predmet naše male bilješke – gospodin Eskobar i njegovi saradnici – a moguće i neko od nadređenih – uradili su su još jednu, dodatnu “sitnicu”. Naime, odbili su komentar o nečemu o čemu nisu ni bili pitani! Niko ih nije pitao za sudske proces građaninu Belivuku i njegovim kompanjonima.
Što je vanredno zanimljivo. Da nema odgovora i da ni to nije za objavljivavanje!
Da – tako je napisano: da ni taj njihov ne-odgovor ne treba da se objavljuje. To je poruka profesionalnom mediju u Crnoj Gori, koji je, uz to, i javni medijski servis Glavnog grada!
Činjenica da za sve ovo znamo je jasni pokazatelj upravo ovoga iz prethodnog pasusa, a što su neki (čitaj: nove gradske vlasti, tehnički premijer i njegov tobožnji zeleni politički pokret, stranke i prvaci tzv. avgustovske većine i čitava kamarila režimskih medija, uključujući i opskurne portale i njihove klerikalne i “laičke” autore, urednike i vlasnike), svih ovih mjeseci, tj. u posljednje dvije godine, pokušali da negiraju Gradskoj RTV: da su profesionalna, odgovorna i kompetentna medijska kuća.
Pa je taj “mali detalj” – poruku da ne-odgovor iz Stejt Departmenta nije za objavljivanje – objavljen. Naravno. Tako se to radi u mediju koji nije bilten.
Kako i treba, dakle. Kako bi to, bez i trunke sumnje, uradio i, recimo, Njujork Tajms, kada bi bilo kojem američkom zvaničniku postavio normalna, direktna i jasna pitanja o mišljenju & stavu povodom određenih dešavanja i političkih procesa kojima se, eto, bavi i Department ov Stejt. Pa se zvaničnik drzne da kaže da nema komentara, ali da ni to – kako on/ona nema komentara – nije za objavljivanje!
Podgorica nije Njujork, a Crna Gora nije Amerika, a ni Gradska RTV nije Njujork Tajms ili Vašington Post – ali su novinarska pravila – pravila, a principi su principi.
Kada se malo bolje razmisli – da budemo iskreni – u vrijeme kada se Eskobar-Hil politika/diplomatija na Zapadnom Balkanu suočava sa vrlo ozbiljnim problemima i mučnim situacijama (o kojima razarajuće precizno i brutalno tačno piše pomenuti Njujork Tajms) za izvjesno je čuđenje da tako iskusni američke diplomate – prije svih ambasador Kristofer Hil, ali i svi pomenuti i nemomenuti – dozvoljavaju sebi da ne odgovore, makar i kurtoazno, na legitimna i korektna pitanja iz javnog servisa glavnog grada prijateljske zemlje sa kojom imaju dugu istoriju dobrih odnosa, bez i jednog incidenta ili situacije sa kojima su se susretali u neposrednom susjedstvu. (Tu ne mislimo samo na ambasade u plamenu i otvorene izlive neprijateljstva, naravno …)
Jer, u diplomatiji – ako i to opšte mjesto treba pomenuti – ima puno načina da se ljubazno odgovori i kaže – a da se ništa određeno ne kaže. Taj napor traje kratko, ali bar ostavlja utisak elementarnog poštovanja i uvažavanja onoga ko pita.
Tako je čak i odgovor “nemamo komentara” – odgovor. Bez dodatka da se ni to ne smije objaviti, ili da ne treba da bude objavljeno. Toliko znamo i sa ove strane Pekosa. Mada je moguće da su naši američki diplomatski prijatelji navikli, godinama, da komuniciraju sa ljudima iz naše zemlje koji im malo ili ništa ne kažu, ili koji ih malo ili ništa i ne pitaju. Navika je jedna muka …
Ovako, kada se glavni favorit i protégé aktuelne američke diplomatije na prostorima Zapadnog Balkana i projektovani i željeni lider onoga što se zove “Otvoreni Balkan”, što i ambasador Hill i savjetnik Cholet i zamjenik pomoćnika Escobar, uprkos svemu i uz nos Evropi (liše Mađarske), i dalje uporno propagiraju, nalazi pred – sticajem tragičnih, ali ne toliko neočekivanih okolnosti – u teškom političkom problemu na unutrašnjem planu, između ostalog i zbog navoda za koje New York Times potvrđuje da su apsolutno provjereni i pouzdani, a koji ga direktno povezuju sa mafijaškim klanovima i koruptivnim radnjama najvišeg, tj. najtežeg stepena – interesovanje jednog malog medija iz male Podgorice u malenoj Crnoj Gori ne bi smjelo, tj. – ne smije da ostane bez odgovora, sa čak tri (međusobno povezane) diplomatske adrese! Ne smije. Pa još sa napomenom da “Pravda nije ovlaštena da objavi”, da se sjetimo jedne formulacije koju mogu pamtiti samo najstariji čitaoci …
Crna Gora je već pokazala (tu ne mislimo samo na zvaničnu Podgoricu – zapravo – najmanje na nju i mislimo, jer je crnogorska diplomatija i njena služba svedena na produženi plaćeni boravak u inostranstvu i na sklop sve manje smislenih fraza o “evropskom putu”, “savezništvu” i “stoprocentnom usklađenošću”) – da se umije, na uljudan i prijateljski način, uzdržati od komentara i analiza (recimo) uslikanog i propagiranog susreta g. Gabrijela Eskobara sa izvjesnim gospodinom Božović Vladimirom, licem koje se dugo lažno predstavljalo da je “ambasador Srbije u Crnoj Gori”, mjesecima i mjesecima pošto je proglašeno za nepoželjnu osobu u našoj zemlji.
Tada je uvaženi g. Eskobar trebalo da upozori svog čudnog gosta da je njihov susret “off the record”. I da se o toj čudnoj raboti ništa ne objavi. Jer SAd poštuju Crnu Goru.
Da je to tada g. Eskobar učinio, mi ne bismo ni znali za tu vrstu nepoštovanja i nipodaštavanja zvanične Podgorice i Crne Gore, pa bi nam jučerašnji “off the record” lakše pao …
A prijatelji u diplomatiji, kao i u “običnom životu”, su prijatelji i zato što im se prijateljski i iskreno može reći nešto što se uobičajeno zove – istina. Da to ne zaboravimo, i ovdje i tamo, daleko, na obali rijeke Potomak.
I off the record i on the record, naravno.
