Oksford je grad u Ujedinjenom Kraljevstvu, i udaljen je oko 60 km od Londona. U njemu se nalazi čuveni univerzitetski centar. Hag je grad u Holandiji. U njemu se nalazi čuveni Međunarodni sud pravde. Ako bi Oksford i Hag bili odgovori za dvije kolone u igri asocijacije, vjerujem da biste bez problema odgonetnuli konačno rješenje. Da pokušamo: Konačno rješenje je Jakov Milatović. Predśednički kandidat i student s Oksforda. A u Hagu se sudilo i presudilo srpskom političaru i ratnom huškaču Vojislavu Šešelju. Međunarodni sud pravde je Vojislava Šešelja proglasio krivim za zločine protiv čovječnosti, za što je osuđen na 10 godina.
Ovih dana Šešelj je jedan od onih koji pružaju bezrezervnu podršku Jakovu Milatoviću. Podršku na predstojećim izborima. Ono što zabrinjava je da se oksfordski đak Jakov Milatović ne odriče podrške osuđenog ratnog zločinca. Znamo da se Srbija godinama bavi Crnom Gorom, a pred svake izbore crna propaganda beogradskih medija dosegne vrhunac, ali ipak, buka i bijes koje proizvode uoči drugog kruga predśedničkih izbora morali bi i najneupućenijem stanovniku Crne Gore ogoliti namjere zvaničnog Beograda. Čini se da nema velikosrpskog nacionaliste koji na nekoj od beogradskih platformi laži nije podržao Jakova Milatovića. Svi ti Rakovići, Sarape, Marići, Bokani, Šešelji i drugi promoteri zla samo su glasnogovornici Aleksandra Vučića. Činjenica je da Srbija nikad nije skrivala svoje namjere po pitanju Crne Gore.
Njihov Srpski svet, a nekad Velika Srbija, eksplicitno su izlagani na televizijama i u elektronskim glasilima. Uvijek transparentno i do kraja. “Crna Gora pod šapom Srbije, bez sopstvenog identiteta, istorije, kulture, jezika i crkve”. Tako otprilike u najkraćem glasi plan naše braće. Braće, koja nam opet žele zapaliti dom. Braće, koja nam poriču pravo i na život. Jer, Aleksandar Raković, vatreni pristaša Jakova Milatovića je ne tako davno zaprijetio da će se 7.5 miliona Srba obračunati sa 100.000 Crnogoraca. Ništa neobično, ništa neočekivano kad je u pitanju ovaj Vučićev portparol.
Ako bismo povjerovali da je Jakov Milatović u WAR sobi rekao: “Pa šta ako na Cetinju pogine 10 Crnogoraca?”, mogli bismo povjerovati da je u nekoj drugoj gluvoj sobi izjavio i sljedeće: “Pa šta ako pogine 100.000 Crnogoraca?”. Kažem, mogli bismo, ali nećemo, ne želimo da domaštavamo već fantastičnu crnogorsku stvarnost. Ipak ne možemo da se ne zapitamo kakav to čovjek uživa podršku najopskurnijih ličnosti u Srbiji. Ne možemo a da se ne zapitamo kakav se to čovjek ne odriče takve podrške. Kakav to čovjek ne podiže zid između sebe i presuđenih ratnih zločinaca? Znam da na ova pitanja nećemo dobiti odgovor, ali naše je pravo da pitamo. Bar još neko vrijeme, kad će nam možda i to pravo oduzeti? Zar sloboda govora u nekoj projektovanoj replici Putinove Rusije i Vučićeve Srbije?
Ako znamo da je protiv Đukanovića mobilisana sva raspoloživa snaga ruskih i srpskih svjetova, kojima su tradicionalno na raspolaganju Vijesti, NVO prodavci magle i građanštine, posmatrači ptica i čuvari planina, onda je lako doći do spoznaje da je Đukanović jedina preostala prepreka za ostvarenje drevnih i vlažnih velikosrpskih snova. 2. aprila ćemo im jasno staviti do znanja da Crna Gora ne pristaje na okupaciju, ili ćemo bez i kamička iz praćke svoje vratove poturiti pod beogradsku čizmu. Ako neko ni danas, nakon svega izrečenog i učinjenog, ne razumije dobroželateljske poruke iz Beograda, onda mu se zaista ne može pomoći. No, želim da vjerujem da većina jasno vidi omču koju nam pletu u Beogradu, a koju će nam o vrat namaknuti kandidat Aleksandra Rakovića i Vojislava Šešelja.
