Srednjevjekovno utvrđenje poznato pod imenom Đurđevac nalazi se na teško pristupačnom brežuljku iznad Budve, u blizini sela Pobora.
Istorijski lokalitet ovog nekada značajnog srednjovjekovnog utvrđenja uživa status zaštićenog spomenika kulture od 1967. godine. Danas je utvrđenje Đurđevac u ruševinama tako da se samo na izvjesnim mjestima mogu identifikovati ostaci odbrambenih zidova debelih do jedan metar i jedne kule na najvišoj tački.
U literaturi se može pročitati da je utvrđenje podigao Stefan (Stefanica) Crnojević, sin Đurđa Đuraša, u prvoj polovini 15. vijeka.
Utvrđenje se prvi put pominje pod imenom Đurđevac (Castelo chiamando Zorzevez) 1426. godine, u ugovoru o miru sklopljenom između despota Đurđa Brankovića i Mlečana. U ugovoru se između ostalog traži od strane Mlečana da se ova tvrđava sruši tako „da se u njoj neće moći stanovati niti obnavljati“.
Inače, tvrđava se do 1426. pominje pod imenom Stefanica ili Stipanica, dok se kasnije javlja pod imenom Đurđevac, kako to stoji u pomenutom ugovoru. Zbog čega je došlo do promjene imena pouzdano se ne zna, ali se pretpostavlja da je nosila ime po svom graditelju Stefanici, koji joj je kasnije u čast svoga oca promijenio naziv u Đurđevac.
I pored toga što je Mlečanima bilo veoma stalo da se ovo utvrđenje poruši, obaveza iz ugovora iz 1426. odlagana je sve do 1435. do novog ugovora kojim se Mlečani obavezuju da će kao nadoknadu za rušenje isplatiti 1.000 dukata. Po svemu sudeći obaveza je te godine i izvršena.
Unutar utvrđenja nalazili su se ostaci jedne manje, jednobrodne crkve zidane od krupnog pritesanog kamena. Kažemo nalazili jer se danas na njenim ostacima nalazi objekat izgrađen 2017. godine.
Za ostatke crkve se znalo da je posvećena sv. Đurđu i podignuta je između 1424. i 1426. godine, pa su pojedini autori pisali da nije isključeno i da je utvrđenje nazvano po ovoj crkvi. Tako da su ovo kulturno dobro činili ostaci Crkve Sv. Đurđa i temelji tvrđave Đurđevac, koja se nalaze na samom vrhu istoimenog brda. Do 2017. godine.
U prirodnom, autohtono formiranom ambijentu danas se mogu samo nazreti i grubo ocrtati temelji nekadašnje tvrđave i odbrambene kule, koja je činila cjelinu sa ostalim objektima nekadašnjeg utvrđenja. Približne dimenzije prvobitnog fortifikacionog objekta su 30 x 20 metara.
Južno od nekadašnje tvrđave, nalazili su se ostaci crkvice Sv. Đurđa (Sv. Georgija). Načinom gradnje, vještinom zidanja i skladnim proporcijama, iako mala, predstavlja je primjer jednog od najljepših objekata graditeljstva iz vremena Crnojevića.
To je bila mala građevina, skromnih spoljnih dimenzija sa polukružnom apsidom. Sagrađena je bila od lijepo oblikovanog tesanika, poređanog u pravilne redove.
Sjeverni zid crkve, stare i nove prislonjen je uz prirodnu stijenu, prateći konfiguraciju terena, tako da se stiče utisak da je crkva djelimično ukopana. Na ostacima južnog zidanalazila se manja pravougaona niša i prozorski otvor.
Za časnu trpezu je služio donji dio malene apside, podignut od poda crkve, izrađen od jednog komada kamene ploče, polukružnog oblika. Pod u crkvi, bio je postavljen od kamenih ploča, crvenkasto – sive boje, ručno klesanih, različitih dimenzija i nepravilnog sloga. Stilskim karakteristikama, načinom gradnje i netipično izvedenom apsidom i časnom trpezom stari ostaci crkve predstavljali su jedinstven i rijedak primjer sačuvane građevine toga vremena.
Ili, ispravnije bi bilo reći, mogli su predstavljati. Kao i sa mnogobrojnim kulturnim dobrima do sada i ovdje se 2017. godine desila gradnja nove crkve na starim temeljima zaštićenog kulturnog dobra. Neimarski manir novog vremena. Novogradnja na vrijednim temeljima kulturno istorijskog spomenika crnogorske kulturne baštine.
Nažalost, kako na Đurđevcu nijesu do sada obavljeni istraživački radovi, gradnja na ovim do skoro postojećim temeljima vrijedne Crkve Sv. Đurđa vjerovatno je uskratla mogućnost daljeg istraživanja ovog vrijednog lokaliteta.
Postavlja se pitanje koji su kriterijumi korišteni od strane neimara prilikom ovih radova, jesu li se nadležne službe pitale prilikom ovih radova, koji su kriterijumi bili nadzornih organa koji su po Zakonu o zaštiti kulturnih dobara trebali biti prisutni.
Jer, ipak se radi o radovima na istorijsko arheološkom lokalitetu ovog nekada značajnog srednjovjekovnog utvrđenja koje uživa status zaštićenog spomenika kulture od 1967. godine. Postavlja se pitanje jesmo li zbilja kao društvo postali toliko nezainteresovani za budućnost crnogorske kulturne baštine.
Tvrđava Đurđevac neraskidivo je vezana za dinastiju Crnojevića, koja je u jednom teškom i nemirnom vremenu, kada su se u ovim brdima ukrštali i sukobljavali interesi Mlečana, Turaka, srpskih despota i bosanskih vojvoda, uspješno odolijevala svim tim spoljnim uticajima, pritiscima i iskušenjima, vizionarski krčeći put samostalnosti i integritetu crnogorske države.
Izgleda da sve to nije bilo dovoljno da kulturna dobra vezana za Crnojeviće danas dobiju pravnu i svaku drugu zaštitu. Sva je prilika da će važna kulturna dobra crnogorske kulturne baštine čekati pažnju nekih drugih generacija, kojima će ona biti važna.
