Kako to da se baš nama uvijek desi narod? Stalno neko zbog nečega paradira u ime „naroda“. Okupljaju se u ime naroda, traže u ime naroda i za narod, galame radi naroda ulicama i evo sada na tim istim ulicama brane volju naroda. Uvijek tako, u krug. Kad god nekome nešto zatreba, najbolje rješenje je pozvati se na narod. I onda hajka! Izlazi se na ulice, blokira saobraćaj, zaustavlja normalan život građana. Sad bi trebao da dođe onaj omiljeni populistički dio, a kad se ciljevi ostvare, zaboravi se na narod, ali neću namjerno to da radim. Nakon svega što smo se naslušali posljednjih skoro godinu i po „carstvija“ apostolske vlade, još populizma postaje realno degutantno.
Naravno, nijesmo mi jedini kojima se desio narod, samo se nama taj narod dešava češće no drugima. Uvijek je bilo onih koji su prilježno branili narodnu volju, za i u svoju korist. Još od antičke Atine, kolijevke svekolike demokratije, stalno su se javljali oni koji su malo narodskiji no drugi i koji polažu neprikosnoveno pravo na tumačenje volje naroda. Džaba je bilo Solonu i Periklu da uspostave sistem u kom će volja naroda, kroz neposredno iskazane riječi ili ubačeni kamen, biti do kraja ispoštovana, uvijek se nalazilo dušebrižnika koji su to „umjeli“ bolje. Od samog početka demokratije, ti glasoviti tumači i glasovi naroda radili su na tome da uklone svakoga ko bi imalo pokrenuo zajednicu u nekom pravcu. Ti zaštitnici narodne volje u to doba najviše su voljeli igre ostrakizma – nasilnog proćerivanja iz grada na jednu ili više decenija. Za potrebe vladavine svjetine, najbolji su morali da odu, što reče naš veliki pjesnik Vito Nikolić, „svi cvjetovi ostaće bez glava, da bi bili sa travom u skladu!“ Tako smo stigli do pathosa, krajnje instance u vladavini naroda, u kojoj gomila preuzima konce upravljanja, a pojedinci gube svrhu. Baš tada na scenu politike izlaze glumci, trubaduri, lelekači, tužbalice, koji se usrdno trude da svojim performansom što bolje zadovolje narodnu potrebu za patetikom. Dižu se brojne bure u čaši vode, po dvorištu odliježe „strašna graja“, što reče Đorđe Balašević, i svi oni se zdušno nadvikuju ko će svojom izvedbom više zadiviti narodne mase.
Poslovični i seljački pametni Rimljani vrlo brzo su uvidjeli da od svega toga nema vajde. Ma koliko bili uvaženi narodni tribuni, konkretno zaduženi za prenošenje volje naroda, Senat je držao sve u svojim rukama. No, to nije značilo da su i oni bili skroz imuni na pojedine izraze ambicija, koji su se krili iza legendarnog „vox populi“. Mada su pravi izlivi narodne volje, pobune robova i potlačenih seljaka, kasnije kolona, u krvi bili ugušivani, poput onog Spartakovog, bilo je primjera tokom Rimske republike kada su pojedinci zamalo uspijevali da se nametnu. Braća Grah i ostali samozvani narodni tribuni, sa mnogo priče o zaštiti pravde i naroda, htjeli su da svoj glas nametnu više kao vox dei, nego vox populi. Na kraju, i Rimljani su podlegli populizmu. Politička trvenja i razmirice doveli su Republiku u konstantnu krizu i uveli je u seriju građanskih ratova. Populistički „zaštitnici naroda i dobrih starih običaja“, koji su samo htjeli da „Rim vrate sebi i pod zaštitu bogova“ prigrabili su svu vlast za sebe i mjesto spašavanja Republike osnovali Carstvo. A sve u ime naroda i za potrebe očuvanja narodne volje, uz veliku količinu pathosa. Vrhunac tog glumatanja i prenemaganja dosegnut je za vlade Nerona, koji je i na onaj svijet otišao sa riječima „kakvog umjetnika svijet sada gubi!“ Nakon toga, carevi više nijesu ni morali da se pretvaraju, narod više niko nije ni za što pitao.
Konačno, ulogu tumača narodne volje, tokom posljednjih vjekova Carstva, imperatori su prepuštili Crkvi, pa je vox populi skroz utihnuo pred interpretatorima natprirodne Božje sile. Nova maksima novog pathosa oličena je u učenju Tertulijana i glasi „Credo quia absurdum“ iliti „Vjeruj, iako je apsurdno“. Nove epohe u istoriji čovječanstva donosile su mnoge promjene, ali potreba da se zadovolji narodni pathos bila je neprestana. Na taj način stigli smo do indulgencija, popova koji krštavaju u ime „patria et fillia“, naroda koji tumara noću, kako bi ubio razne vukodlake, vještice, vampire i karakondžule.
Ipak, jedno je ostajalo isto. Kad god bi se desio pokušaj da se nešto promijeni, najčešće na bolje, uvjek bi skakali razni narodni tribuni i obznanjivali „urbi et orbi“ volju naroda. Dva posljednja stoljeća, koje smo pregurali, ispunjena su mnogim dešavanjima naroda. Još od kako je, naočigled ushićene svjetine, odrubljena glava Luja XVI Burbona na pariškom trgu Konkord stalno se po neđe javljao i dešavao narod. Naravno, uz njega i svi tumači njegove volje, zajedno u istom patetičnom zanosu. Ni mi nijesmo ostali pošteđeni svega toga. Ma koliko Petrovići bili narodna dinastija, što nije bilo bez značaja i njihovu sudbinu zapečatio je pathos narodne volje. Uz njih stradao je i sam narod, doživjevši gubitak sopstvene države, progone i okupaciju, a sve u ime ispunjenja „narodne“ volje i želje. Isti je narod ustao 1941. godine da odbrani ono što mu je ostalo od imena i dostojanstva, da bi opet podlegao pathosu bratstva i jedinstva. Na kraju pathos je dosegao vrhunac u građanskim ratovima s kraja XX vijeka.
Veličina izvojevane pobjede 21. maja 2006. trebala je biti spas od toga da se pathos nikad više ne vrati. Izgleda, nijesmo uspjeli, pa ponovo tumači narodne volje u ime naroda i za njegov ajtar barjače našim ulicama. Igra pathosa je ponovo pred nama.
