Petak 21. maj pokazao je šta mogu postići ljudi različitih generacija i „političke pripadnosti“ kada se okupe radi zajedničkog cilja. Procjenjuje se da je 80.000 Crnogoraca na Ivanovim koritima, Lovćenu i na Cetinju proslavilo 15. godišnjicu nezavisnosti Crne Gore.
Takvo okupljanje pokazalo je istinsku „patriotsku“ ljubav prema zemlji - nije bilo pitanja u kojoj političkoj stranci ili kojoj civilnoj grupi neko pripada, nije bilo isticanja EGO-a, nije bilo pokazivanja antipatije bilo koga prema bilo kome, samo jednostavan cilj - da se pokaže širem crnogorskom društvu „moć“ jedinstva i razloga! Proslava Dana nezavisnosti to je definitivno učinila….
Tom prilikom bio sam na Cetinju, kao i 15 godina ranije, i osjećaj pripadnosti i radosti bio je vrlo sličan.
Prošlog petka dirnulo me i pogodilo jedinstvo i puke emocije „Moći naroda“, ali nijesam mogao a da ne pomislim - zašto je prošlo 9 mjeseci od 6. septembra 2020 (poslednjeg „Masovnog okupljanja naroda“) da se pokaže novoj crnogorskoj Vladi šta o njoj misli ujedinjeni narod koji voli svoju zemlju.
Bilo je mnogo analiza izvandrednih ljudi koji su objašnjavali pogreške ove "nove Vlade" u većem dijelu mejnstrim i digitalnih medija, ali nikada nije ponuđen niti jedan projektovani narativ ili strategija za okončanje sadašnje Vlade.
Mnogo se govorilo o potrebi za „novim političkim strankama“ i formirano je podosta novih građanskih grupa, u nekima sam i sam bio uključen, ali sve vrijeme se to nekako vraćalo mržnji ili preziru prema jednom „čovjeku“ i jednoj jedinoj „stranki“, siguran sam da ne trebam ni imenovati.
Ovaj prezir i prema „čovjeku i prema stranci“ nikako nije mogao biti razmatran na posljednjim događajima proslave Dana nezavisnosti, jednostavno zato što su i „čovjek i stranka“ zajedno sa drugima doveli Crnu Goru do njene nezavisnosti prije 15 godina.
Možda je to lekcija koju treba unaprijediti razvijajući "Ujedinjenu strategiju" i nadovezati se na zamah događaja prošlog petka.
Samo da kažem, nisam branilac niti član, niti na platnom spisku bilo kojeg pojedinca ili političke stranke u Crnoj Gori - ja sam jednostavno neko ko razumije jedinu istinu u politici. ”Neprijatelj neprijatelja je moj prijatelj“ - desničarski populizam koji danas vidimo ovdje u Crnoj Gori samo je ogledalo onoga što se događa širom svijeta, posebno u Evropi, a posebno u centralnoj i istočnoj Evropi.
Mađarska, Slovačka, Slovenija, Poljska, Bjelorusija i drugi pate od iste političke regresije. Mogao bih spomenuti i druge zemlje poput Indije, Velike Britanije, Brazila i mnoštvo drugih.
Onima poput mene, koji su uključeni u mnoge međunarodne borbe za jednakost, pravdu i mir, postalo je očito da se protiv populizma desnog krilq ne može boriti ni s desnice ni iz centra politike, već samo s ljevice. S napredne demokratske socijalističke / socijaldemokratske pozicije.
Trgovina u politici bilo da je u pitanju ličnost ili nacionalni identitet ide na ruku populistima desnog krila… .Oboje su dio onoga na čemu je izgrađen narativ desničarskog populizma i upravo je desnica ta koja dominira medijima koje je poklopila. Borba s desničarskim populizmom na njihovom terenu je uzaludna i ne može se dobiti. Teren ličnosti i nacionalnog identiteta je njihova priča, njihovom „narativu“ i „Mi“ moraju se suprotstaviti alternativni „Narativ“. Narativ o socijalnoj pravdi, poštenom oporezivanju, boljem obrazovanju, sigurnosti u starosti i mnoštvu drugih socijalnih politika koje idu u korist mnogima, ne samo malobrojnim, zatim socijalnim politikama koje pomažu maksimalnom razvoju svačijeg potencijala bez obzira na vjeru, bogatstvo ili seksualnost. Svako je vrijedan građanin, bez obzira na to koje mu je prezime ili koliko su bogati roditelji. Ovo je socijaldemokratija i demokratski socijalizam. Ovo bi trebao biti progresivni „narativ“.
Razumijem potrebu za pozivanjem na odgovornost „SVIH POLITIČARA“, ali bez jakog protivljenja u Parlamentu vrlo je teško, a Crna Gora nije imala snažnu opoziciju 27 godina otkada pratim i povezan sam sa Crnom Gorom.
Ovdje su uvijek bili kritički glasovi unutar Vlade (različite koalicije postojale su tokom godina), ali nikada nije bilo snažne kritike od strane „zvanične opozicije“ - umjesto kritike, opozicija je bojkotovala Skupštinu, a to nije način kako se bilo koja Vlada čini i održava odgovornom, već je prije bilo riječi o odricanju odgovornosti da se bude zvanična opozicija.
Niko sa progresivne strane u politici ne mora stalno da sluša ili čita o svakom pojedinačnom slučaju antisocijalnog / antidemokratskog / protivcrnogorskog djelovanja ove sadašnje Vlade, niti zaista treba da sluša beskrajne napade na jednog „čovjeka ili stranku ”.
Mogao bih vas sve podsjetiti da su u nekom periodu u proteklih 27 godina gotovo sve političke stranke bile u koaliciji s najvećom strankom ovdje, a ipak su rijetko stavljale principe ispred vlasti i dovodile do sloma vlasti…
Problemi sa kojima se Crna Gora danas suočava bile su u godinama nastanka države i svaka politička stranka dijeli dio odgovornosti za njih, čak i oni na progresivnoj strani političke podjele ... Vrijeme još nije za nove političke stranke (u ovoj zemlji imate više stranaka nego što mogu imenovati, a cijelo stanovništvo po broju odgovara gradu Liverpulu) koji će jednostavno podijeliti progresivno glasanje, vrijeme je za pokret kroz "progresivni" spektar koji može pomoći SVIM postojećim naprednim strankama da rade zajedno s jednim narativom, povezani jednim ciljem, i budu spremne kad dođe vrijeme da pomognu da pobijedi progresivna vlast i osiguraju da se ispunjavaju „progresivni ideali…“
Autor teksta je član Labour Internationala i Momentum Internationala, oba udruženja pripadaju britanskoj Laburističkoj partiji. Jedan je od osnivačaMIAMontenegro InternationalAlliance,udruženja koje se bavi promocijom građanskog društva i naprednih društvenih vrijednosti jednakost i vladavina prava. Živi u Crnoj Gori.
