Na tom frontu nema novosti.
Novi talas napada na medije je logični proizvod rezultata lokalnih izbora. Prvenstveno u Podgorici. Talas populizma nadvisio je izuzetne rezultate koje je ostvarila gradska uprava. Ali, koga briga za rezultate? Obećanja su moćno oružje, čija snaga raste sa stepenom njihove neostvarivosti.
Populistički projekat primamljivog evropskog imena bio je odlučujući. Ostali su u sjenci porazni rezultati njegovih glavnih promotera iz vremena kada su obnašali dužnosti ministara vlade Zdravka Krivokapića. Time će se, možda, baviti Tužilaštvo, pošto je Državna revizorska institucija već rekla svoje.
Vrlo možda.
Milionske štete, međutim, uopšte ne brinu birače opsesivno zainteresovane za obećanu ličnu dobit. Između ljepote obećanog i neprijatne stvarnosti izbor je lak. Tako bar izgleda, kada se pogledaju procenti podrške na izborima u Glavnom gradu.
Nećemo, naravno, pominjati i druge razloge koji su mogli da olakšaju takav izbor. Ti se razlozi – uticaj srpske crkve i srpskih para na izborne procese u našoj zemlji – ne mogu ignorisati. Crnogorska policija je, ovom prilikom, presrela “čak” 19 hiljada eura. I ptice znaju da je to kap u moru.
Nema novosti u Crnoj nam Gori ni kada se radi o idejama, porukama i rječniku koji, po objavi izbornog rezultata, slušamo i čitamo u medijima bliskim partijama i krugovima koji, svi zajedno – i samo ako su zajedno – mogu imati većinu potrebnu za formiranje nove gradske uprave. Ističu se, opet, zlokobna pera iz propagandne mašine medijskih kuća angažovanih u projektu čiji kraci sežu sve do daleke Moskve.
Tu su i medijski stručnjaci, ili oni koji sebe takvima smatraju. Komesari koji su “oslobodili” Javni servis najavljuju nove ofanzive. To jest hajke. Pomažu im u tome, da ne zaboravimo, i oni koji su pisali i oni koji su prihvatili taj segment posljednjeg Izvještaja Evropske komisije, đe je prepoznat napredak i “raznovrsnost” programa na novoj RTCG?!
(Nota bene: juče sam, sasvim slučajno, čuo jednog od novih komenantora Javnog servisa, kako se sprda svima onima kojima se u Crnoj Gori “priviđaju četnici”! To je, zaista, fatamorgana, svih ovih godina! Nema ih ni kod gradonačelnika Budve i Nikšića, recimo, niti u ideologiji i političkim stavovima Crkve Srbije. Kakvi četnici, pobogu, živjelo nacionalno pomirenje! )
Zato su udari na Pobjedu i na Gradsku televiziju logični. Neizbježni. Treba zatrti i posljednja uporišta slobodne i kritičke riječi.
Ritualne osude tog nasilja lijepo zvuče. Nažalost, perfektno su beskorisne.
Naši evropski prijatelji će, opet, ponoviti osude. Za koji dan. Ali, Gradska TV nema raznovrsnost u svojim programima kao RTCG! Tako će nas evropske formule o značaju slobode medija, ako i kada stignu, samo dodatno uvjeriti kako međunarodna zajednica mirno posmatra urušavanje obećanja u koja je i sama povjerala i podržala ih u godini litija i u vremenu poslije avgustovskih izbora iz 2020.
Za probleme i situacije sa kojima se, upravo ovih dana, suočavaju novinari čiji se odstrijel traži – javnost vjerovatno nikada neće saznati. I da za njih sazna, ne bi bilo empatije, ni samilosti, ni solidarnosti. Javni servis o tome ne bi izvijestio. A i zašto bi, kada tamo još truli i smrdi “vijest” kako je na Belvederu, prošlog septembra, “pucano na policiju”?
Prije bi se dogodilo – baš kao i ranih devedesetih – da se te pogani, izrodi i izdajnici i zaslužili to što im se dešava. Udri bandu!
Crna Gora, dakle, ulazi u novu fazu negiranja i potiranja građanskih prava i sloboda. Medijski modeli “javnog informisanja”, kojima svjedočimo na pomenutom RTCG, kao i u javnim servisima “oslobođenih” opština, biće uspostavljen – sva je prilika – i u Podgorici.
Tako se postavljaju tračnice za novi talas permanentne hajke – koja je sastavni dio onog svjetonazora kojemu je dovoljan jedan glas više da bi nametnuo stavove, politike i projekte koji su duboko nedemokratski, upereni protiv građanske i multietničke Crne Gore. Iz glave cijela naroda, naravno!
Raspad sistema je lakše sakriti ukoliko se, paralelno sa propadanjem jednog po jednog segmenta ekonomskog i političkog sastava, targetiraju, progone i zastrašuju svi koji su spremni na otpor.
Crna Gora ima bogato istorijsko iskustvo – da se ograničimo samo na dvadeseti vijek – sa tim fenomenom. Egzemplarno kažnjavanje služi za pacifikaciju većine. Mada neke Crnogorce i ne treba previše plašiti. Sami se oni uplaše, preventivno i strateški.
Crnogorsko društvo ulazi u novu fazu svojevrsne anti-istorije. Koliko će sve to trajati i kakva će biti socijalna, ekonomska i politička šteta – pokazaće neposredna budućnost. Ta budućnost se ne mjeri godinama, već mjesecima
Vrijeme, međutim, ne radi za hajkače. Zato treba očekivati da njihova hajka bude ekspresna, brutalna, sa namjerom da bude i definitivna. “Raznovrsnost sadržaja” je već obezbijeđena …
A pravo pitanje nije da li će ta hajka uspjeti – jer neće – već koliko će štete napraviti i koliko će istorijskog vremena koštati Crnu Goru.
To je Pitanje (da, sa velikim slovom), na koje, na kraju, samo građani Crne Gore mogu dati odgovor.
Znam – to zvuči kao fraza – ali je to jedna od prostih istina kojima je najmanji problem što zvuče kao fraze.
Obaveza je onih koji vole i poštuju Crnu Goru da građanima ponude odgovor koji oni mogu shvatiti i prihvatiti.
