Komunistkinja Radmila S.je dobila nadimak ,,Čajka“, što na ruskom znači ,,galeb“, zbog jake sličnosti sa glumicom iz jednog starog ruskog filma iz 1915. godine. Taj nadimak bio je dovoljan da je 1948. godine neko od njenih komšija ili poznanika prijavi tamo đe treba ili došapne kome je potrebno. I odmah je postala ,,simpatizerka SSSR-a i Staljina“.
Završila je na Golom otoku i tamo provela duže od tri godine. Nikada javno nije pričala o tom vremenu. Samo je, kažu njena đeca, svojoj nekada bliskoj drugarici, koja se u međuvremenu udala za zajedničkog ratnog saborca, jednom rekla: ,,Znam da si bila ti koja si me poslala Tamo“.
Komunista, ratnik i državni funkcioner Petar K. izjasnio se da je Tito trebalo da ide u Bukurešt i prihvati Rezoluciju, iako je znao da tako potpisuje vlastitu optužnicu. Završio je na Golom otoku. Sin koji je imao tek desetak mjeseci kada su Petra odveli, vidio je oca ponovo kada je napunio šest godina. Zapamtio je neke očeve priče koji je, nakon Golog otoka, poživio tek tri godine.
Dvije različite priče: žena koja nije znala što je skrivila, i čovjek koji je znao da će da plati cijenu svoje riječi. Dvije različite priče preplele su se na jednom mjestu.
Bilo je to vrijeme Informbiroa.
Teške borbe države za opstanak van Staljinovog mengelea. Jednako teške, možda i teže, unutrašnje i unutarporodične bitke, da se ostane normalan u nenormalnim uslovima, kada su neki iz straha, a neki iz čiste zlobe, izdavali ili, još gore, optuživali svoje drugove. Doba progona, često zasluženih - onih kojima je Moskva bila bliža od rodne grude; i doba u kojem su nestajale – nezasluženo - nečije biografije ili uništavane karijere. Zbog nečije pizme, pakosti ili gole sujete...
Ovđe, među gorštacima, bilo je teže nego iđe drugo u Jugoslaviji u doba Rezolucije Informbiroa. Ratnici svikli na borbu protiv spoljnjeg neprijatelja, često su sami pravili unutrašnje neprijatelje od svojih najbližih.
Mnogima, koji su nevini odvođeni, godine i godine su prošle u iščekivanju do konačne rehabilitacije. Neki je nijesu dočekali. Teška vremena. Koja su daleko iza nas, je li?
,,Crna Gora, permanentni Informbiro!“
Kada je, u doba onih političkih i ličnih ćeranja nakon ,,Antibirokratske revolucije“ 1988/89. godine, pred početak raspada Jugoslavije, jedan od najvećih jugoslovenskih novinara i publicista Boro Krivokapić otkucao na svojoj pisaćoj mašini tu rečenicu i plasirao je u javnost, nekima je djelovalo kao neprimjerena hiperbola. Jer, eto, niko više neće zaglaviti na ostrvu Grgur ili prolaziti ,,toplog zeca“...
Da, tada više zaista nije bilo Golog otoka. Ali je opstajala logika Golog otoka, pobuđivanje onog najgoreg u nekim ljudima.
Samo se sada, sa šaptačkih diverzija, tihog ličnog špijanja, krenulo sa novom silom, mnogo većom, razornijom silom, od AB mitinga: preko državnih medija nova državna vlast - ,,mladi, lijepi i pametni“ - obračunavala se sa ,,odnarođenim državnicima“.
Vidoje Ž. je iz dana u dan slušao optužbe o tome kako je lično organizovao ,,jagnjeće brigade“ iako stari revolucionar nikada nije dozvolio da mu država plati privatni ručak: Veselin Đ. je u Pobjedi, nekada ,,njegovoj“ Pobjedi, čitao kako je bio četnik, mada je bio u četničko-italijanskom zatvoru skoro godinu, sve do pada Italije, septembra 1943...
Iako je prošlo četrdesetak godina od vremena ,,pravog“ Informbiroa, pokazalo se da negdje unutra postoji (i opstaje) onaj isti zli politički gen u organizmu Crne Gore. Koji čini metamorfozu običnog čovjeka u progonitelja, grupu u čopor vukova koji gone. Pokazalo se da ima, baš kao i u doba Informbiroa, zlobnih ljudi koji budu srećni kad vide tuđu nesreću i muku. I tada je bilo dragovoljaca spremnih da javno blate za lični interes, da sude bez suđenja ili prije suđenja, da zakivaju na stub srama, da se obračunavaju...
Ne ponovilo se.
Ali, ponavlja se! Baš ovih dana u ovoj Crnoj Gori. I to ono najgore: kada sreća preplavi nekoga zbog nečije nesreće ili muke.
Valjalo je samo baciti pogled na tu euforiju, tu neopisivu sreću partija ,,avgustovskih oslobodilaca“ kada su u neđelju uhapsili dvojicu doskorašnjih moćnika tužilaštva i policije Milivoja K. i Zorana L.
,,Ha-ha – konačno je i njih stiglo!“; ,,Ruka pravde, kolorizovana verzija“; ,,eto, ničija ne gori do zore“, preplavili su poznati i nepoznati društvene mreže; i onda su počeli suđenje prije suda, na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, na lokalnim TV stanicama, u podkastima, u gostovanjima eksperata...
,,Zna se da su i Lazović i Katnić bili dio kriminalne grupe!“ Zna se, kao dokaz kriminalne radnje - đe to ima? Ima, u Crnoj Gori. Posred podgoričkog javnog servisa, zvanog Gradska TV - tako je dumao nekadašnji NVO aktivista. Pa onda, istog dana ili možda narednog, svejedno, jedna od heroina nevladinog sektora objasni kako je njena organizacija odavno ,,pružila sve dokaze o kriminalu, ne samo Katnića i Lazovića nego i samog Mila Đukanovića“...
Nije to bio jedini primjer presude prije nego je optužnica počela da se piše. I nijesu ovo izolovani slučajevi, ovo je samo kroki euforije, ne samo nove vlasti koja drži dizgine nad policijom i tužilaštvom, već običnih ljudi koji su počeli da se naslađuju tuđom nesrećom ili mukom.
,,Neka odgovaraju, neka trunu u zatvoru“ – odliježe crnogorskim etrom. Kao da ništa nijesmo naučili iz prošlih dana, kao da smo osuđeni da ponavljamo mračni dio prošlosti:Crna Gora, permanentni Informbiro.
Samo što je danas taj odjek glasniji i razorniji, jer anonimni sijači zla, podstrekavani političkim elitama, sakriveni iza tame interneta, društvenim mrežama odapinju otrovne strijele koje ostaju kao biljeg ne samo pojedincima koji su im meta, već i njihovim porodicama.
Je li Boro zaista bio u pravu?
