Kad su kaluđeri, pod vođstvom episkopa Savatija Ljubibratića, iz manastira Tvrdoša „izbjegli“, u vrijeme Morejskog rata 1694. na mletačku teritoriju, kod Herceg Novog osnovali su manastir pored stare crkve, posvećene sv. Sabbi Osvećenom (Kapadokija, 439 – Palestina, 532), osnivaču četiri lavre i šest manastira, čiji je kult bio razvijen i u još nekim naseljima na Crnogorskom primorju.
Ovi monasi, kojih je prvobitno bilo samo četiri vrlo brzo su uvećani na 30, što je podrazumijevalo broj monaha i sveštenika.
Iako dobro prihvaćeni od pravoslavnog stanovništva Boke, manastir je za kratko vrijeme ne samo učvrstio materijalni položaj, već su ubrzo počeli da ispoljavaju i težnje da se zvanično “oslobode” crkvene jurisdikcije Crnogorskog mitropolita.
Planovi
Naime, u to vrijeme Mlečani su priznavali da nad pravoslavnim stanovništvom Boke i južnog Primorja jurisdikciju vrši cetinjski mitropolit, koji se i sam spuštao na njihovo područje.
Iz nekih dokumenata može se zaključiti da su u Savini kovani i drugi planovi da bi se “oslobodili”. Jer 17. marta 1746. dao je u Novome svoje očitovanje Marko Mirković, izjavivši da je od oca Arsenija Milutinovića, igumana manastira Savine, i bratije, primio 100 cekina za put u Veneciju. Njemu je povjereno da od dužda traži „da bi im dopuštao Vladiku od zakona grčkoga, ezika srbskoga". Ako to svrši, može novac da potroši. Ako ne uspije, da cekine vrati kako ih je uzeo. (Dr Jevto M. Milović, Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore 1685-1782, Cetinje 1956, 215)
U istoj knjizi se može pročitati „da se baš iz manastira Savine nešto spremalo svjedoči i pismo vladike Save Petrovića upućeno izvanrednom mletačkom providuru Valeriju Antelmiju. U pismu od 3. VII 1750. on upozorava providura da su iz ćesarovine došla dva kaluđera koji su zamutili novsku oblast. Još on u ovu informaciju ne upliće monahe iz Savine, za koje kaže, preporučujući ih principu, „to su suditi i sluge pravednoga principa".
Već 2. IX 1751. njegova pisma postaju sve oštrija, a optužbe sve teže. On obavještava providura da je čuo da se hoće učiniti neke novine u državi principovoj i to bez dukala. Došao je jedan protopop i jedan iguman, oba iz Kotora, i sada se nalaze u Savini, ili u Topli.
„Hoće da se postavljaju vladikama za Dalmaciju i nad Novim i da ih posvete vladike koje su u tursko, bosanski i hercegovački, i da se stanu na sabor i na vijeće u Trebinju. Toliko mene podiže ona vazdašnja ljubav i vjerna služba dat vi na znanje, a tako mi se čini da je to djelo dopuštato od prevedroga Principa da bi to bilo u naše ruke da ih posvetimo koji stojimo u državi p. principa i koji svaki dan služimo neprestano i obećajemo se do naše samrti”. (Dr Jevto M. Milović, Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore 1685-1782, Cetinje 1956, 215)
Pismo
U pismu od 28. X 1751. vladika Sava obavještava providura da je došao u vizitaciju, spominjući svoju vjernu službu principu i svoje privilegije. Poziva se čak na pismo rimskog pape Lava IV da je mitropolit skenderijski i primorski najstariji u Srbiji, Bosni i Bugarskoj.
Zbog pomoći mletačkoj vojsci dopušteno je vladikama cetinjskim da u kraju oko Novog učine vizitacije. Sada se javlja jedna novina koja nije dobra ni principu, ni njemu. U Savini se nalazi jedan kaluđer, po imenu Nektarije Ljubibratić, koji je „rasta i kaluđerio se u ćesarsku zemlju, a doša je na Savinu stajati i dozva je jednoga popa od Dalmacije na kojega su tri kverele Principove i poša je bez znanja tvoga i našega onamo u tursku zemlju u Trebinje.
Tu je dozva biskupa od Sarajeva i onoga popa posvetio vladikom nad Dalmacijom a toga Ljubibratića Nektarija arhimandritom Savini i da mu je oni biskup bosanski, popu od Dalmacije, da je mitropolit od sve Dalmacije i Arbanije. U to je poša oni i ovi vladika dolje da na tomu vadi dukalu ot Senata, a oni novi arhimandrit doša is Trebinja na Savinu, krije se da se ne pita od vašega preuzvišenoga gospodstva za takve stvari i za kontomaciju, zašto je nije činio, a budući kuga iz Sarajeva nikad ne izlazi, koliko iz Carigrada, a oni pop koji se učinio mitropolitom nije mu dosta eparhije niže Raguzie u Dalmaciju đe su 12 biskupah vašega zakona, a veće je naroda od našega zakona, no jošt hoće Boku i Arbaniju. Na kraju pisma vladika Sava traži od providura da o svemu obavijesti senat i Principa ili da on to učini. (Dr Jevto M. Milović, Zbornik doku-menata iz istorije Crne Gore 1685-1782, Cetinje 1956, 215)
Zahtjev da mu se pridošlice ne miješaju u jurisdikciju prisutan je i u njegovom pismu od 28. VIII 1752. U tom pismu vladika Sava javlja da je iz Turske došao neki pop Lazar Mirojević koji hoće da se u Topli načini vikarem.
„Neću da mi vizituju kaluđeri sa Savine moju eparhiju", kaže, optužujući opet savinske monahe za povredu njegovih jurisdikcionih prava.
Pa gnjevno ističe: „Ja sam prvi sudit Principov, isto su oni. Mi krv proljevamo za prevedroga Principa, a oni počijevaju, i mame kršćane i sve izmamiše i poniješe. Eto im novska država, a ovamo mimo Ruse da ih nije. Zemlja je, i suditi i ja, sve p. principa, a ja p. principa služim, a oni mu ni zašto ne valjaju kako da mame jadne krstijane. Ja te molim kako moga Principa zapovidi i da ih nije u moju parohiju i da ne bude kavga i ljutnja. Bez tvoga blagoslova oni mene mame parohiju, jedni lažuni i baruni koji svijet lažih napuniše". (Dr Jevto M. Milović, Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore 16851782, Cetinje 1956, 215)
U riznici Savinskog manastira
Pa ipak, nakon nekoliko godina, savinski kaluđeri su prema tom istom mitropolitu Savi Petroviću kasnije morali iskazivati poslušnost. Ispoljiće se ovakav njihov stav i onda kada su odlučili da podignu novu crkvu, a o tim namjerama tražili su odobrenje cetinjskog mitropolita.
On im je 15. marta 1777. odgovorio iz Stanjevića, a u pismu izrazio radost, poželjevši im da uspješno završe namjeravano djelo. Faksimil pisma objavljujemo, a ono se danas nalazi u riznici Savinskog manastira. Očigledno mletačke vlasti nisu tada odobrile neke moguće kombinacije savinskih monaha da se na području mletačke dominacije drugačije rješava pitanje crkvene jurisdikcije na taj način što bi ona potpala pod vlast karlovačkih ili nekih drugih mitropolita. Prećutno, Venecijanci su i dalje poštovali ona uslovna prava koja su dukalom od 4. juna 1718. priznali cetinjskom mitropolitu Danilu, a koja su se odnosila na pitanja crkvene jurisdikcije nad mletačkim podanicima u Boki.
Ko su bili pravoslavni podanici u Boki
O tome ko su bili ti pravoslavni podanici u Boki možemo pročitati kod akademika Slavka Mijuškovića, na osnovu istorijskih činjenica.
On u knjizi “Istorijske veze Crne Gore i Boke Kotorske, Prošlost Crne Gore kao predmet naučnog istraživanja i obrade (CANU, 7, Titograd 1987, str. 319-327) kaže:
- Boka Kotorska se još u vrijeme dukljansko-zetske države nalazila u njenome sklopu. I u vrijeme vladavine Nemanjića između 1181. i 1186. godine Boka je ušla u sklop Duklje kojom je vladao najstariji Nemanjin sin Vukan, koji je nosio titulu kralj Duklje. Po raspadu Nemanjićke države, i kratkotrajnome vladanju Bokom ugarskoga kralja i Tvrtka I, Boka je potpala pod mletačku vlast sve do 1697. godine.
Za vrijeme dugotrajne mletačke vladavine Boka održava tijesne veze sa Crnom Gorom. Značajan činilac tijesnih veza “... jeste i svjesnost Bokelja o svom crnogorskom porjeklu”, ranije prisutna i kod Bokelja katoličke vjere. Uzajamnom trgovinom održavani su svakodnevni kontakti Bokelja i Crnogoraca, pretežno u Kotoru. Neprekidno uzajamno pomaganje ostvarivalo se u borbama protiv zajedničkoga neprijatelja.
U navedenom djelu se može pročitati da se u septembru 1645. godine, prve godine kandijskoga rata, kada je skadarski paša sa tri hiljade vojnika upao u Crnu Goru da nasilno naplati harač, Crnogorci su, potpomognuti Bokeljima, u žestokoj borbi izvojevali pobjedu.
Bokelji, uglavnom Grbljani, Mainjani i Pobori, ulogorili su se avgusta 1649. godine na Cetinju da bi pomogli u borbenim akcijama Crnogoraca protiv Turaka. Spominje i poznatu bitku na Vrtijeljci 1685. godine, u kojoj su učestvovali Bokelji pod komandom Baja Pivljanina, kao dobrovoljci a ne najamnici. Posebno ističe zasluge Zana Grbičića u zajedničkoj borbi protiv Turaka, u vrijeme Morejskoga rata u oslobađanju Herceg-Novoga.
Vladika Visarion u pismu generalnome providuru za Dalmaciju i Albaniju moli “da nam ustupite kavalira Zana Grbičića... da nam zapovijeda, a da ga mi slušamo”.
Mletački senat se složio pa je Grbičić sa posadom od 100 ljudi došao na Cetinje u svojstvu guvernera Crne Gore pruzeo dužnost početkom novembra 1688, koju je obavljao do 27. septembra 1692.
O učešću Bokelja u borbama protiv Turaka od 1711. godine kada je Rusija zaratila protiv Turske, posebno je značajan zapis: “Godine 1712. otišlo je u pomoć Crnogorcima 300 Grbljana sa dva barjaktara: Batrićem Bojkovićem i Radem Ljepavićem. Na Carevom lazu poginulo je od njih ravno 70 sa oba bajraktara”.
Nestankom Mletačke Republike i aristokratske vlasti “sinjorije”, vladika Petar I smatra da je većina primorskoga stanovništva voljna da se ujedini sa Crnom Gorom, usmjerava spoljnu politiku ka oslobođenju primorskoga prostora “koji je bio povezan sa Crnom Gorom istorijskim, kulturnim, političkim, vjerskim i ekonomskim sponama”.
Tri struje
Srpski istoričar dr Vladan Đorđević procjenjuje da je tadašnje bokeško stanovništvo bilo izdijeljeno na tri struje: koje priželjkuje vlast Austrije, koja je na strani novih ideja, i koja je htjela vlast crnogorskoga vladike. Vladika je savjetovao Bokeljima da budu oprezni i da “drže sud i poredak”.
Istoričar naglašava da u opštem metežu Crnogorci sa Petrom I ulaze u Budvu stižu 14. XII 1797. kao oslobodioci - zaštitnici. (Dr Vladan Đorđević, Crna Gora i Austrija u XVIII veku, SKA, Beograd 1912, str. 141-142)
Privremena crnogorska vlast u Budvi, Grblju, Majinama, Poborima, Brajićima i Paštrovićima znatno je doprinijela održavanju reda.
“Vladika nas je uvjerio da će nam biti čuvan, pa je i bio čuvan život i imetak, radi čega ga Budva naimenuje svojim spasiteljem, štiteljem i jedinim sudijom”, zapisano je u jednome onovremenome hroničarskome zapisu.
Posebno su značajni događaji u vijeme kada je Požunskim separatnim mirom izmeđuFrancuske i Austrije, 26. XII 1805. godine, Francuskoj pripala i Boka. Da bi osujetio zauzeće Boke, ruski car Aleksandar I poslao je početkom 1806. godine u Crnu Goru svoga izaslanika Stefana Sankovskoga da organizuje Crnogorce i Bokelje za naoružani otpor Francuzima.
Na poziv predstavnika bokeljskih opština da su spremni da brane Boku od Francuza, Petar I je 15. februara 1805. godine sazvao Skupštinu svih plemena na Cetinju, gdje je odlučeno da se povede zajednička borba Crnogoraca i Bokelja protiv Francuza.
Petar I je na poziv Bokelja održao narodnu skupštinu u Risnu, obećao zaštitu Bokeljima i objavio da dolazi u Boku ruska flota pod komandom Dimitrija Senjavina. Uskoro zatim Petar I sa velikim brojem Crnogoraca, Bokelja i ruskim četama kreće prema Dubrovniku, zauzima Cavtat i prisiljava Francuze da se povuku u Dubrovnik.
Vođene su mnoge borbe, sa brojnim gubicima, dok maršal Marmon nije dobio naređenje da obustavi operacije prema Boki. Po odredbama Tilzitskoga mira, 25. VI 1806. Francuska okupira Crnu Goru.
Bokelji i Crnogorci nastaviće solidarno i u mnogim borbenim okršajima u drugoj polovini 19. vijeka, posebno u bici na Grahovcu 1858, u Bokeljskome ustanku 1869, i u Krivošijskome ustanku 1882. godine.
Naravno, Bokelji su pomagali Crnogorcima u balkanskim ratovima, u Prvome svjetskome ratu, učestvovali značajno u NOB.
Zaključuje Mijušković da ono što je iznio u svome saopštenju ubjedljivo dokazuje “da Crna Gora i Boka ne čine samo jednu geografsku, prirodnu cjelinu, već sretnu i nedjeljivu državnu teritoriju, ostvarenu tek našim slavnim narodnooslobodilačkimratom”.
Tako govore istorijske činjenice, međutim danas možemo svjedočiti da se u manastiru Savina priređuju manifestacije sa sve značajnim gostima gdje se pominjanje Crnogoraca i Crne gore rijetko (ili nikako) može čuti.
