Podgorička čaša je jedan u nizu bisera iz crnogorske riznice koji je odnešen van granica Crne Gore. Za razliku od mnogobrojnih drugih vrijednih predmeta može se reći da je sreća što se makar zna gdje je stakleni tanjir iz Duklje.
Nijesu poznate sve okolnosti pod kojima je Podgorička čaša dospjela u Rusiju ali se zna, navodi u studiji Otuđenje kulturnih dobara iz Crne Gore Stanko Roganović, da je bila u muzeju italijanskog konzula Peroa u Skadru. Potom je preko Sarajeva i Pariza dospjela do Rusije zahvaljujući ruskom kolekcionaru Vasiljevskom.
Vijest o postojanju Podgoričke čaše je probudila interesovanje mnogih evropskih naučnika za proučavanje i istraživanje antičke Duklje. No, do danas nije tačno utvrđeno ni đe je, niti kada je tačno napravljena. Postoji dosta pobornika ideje da je možda nastala u samoj Duklji, u nekoj lokalnoj staklarskoj radionici. Vrijeme njenog nastanka vezuje se za četvrti i peti vijek. Čaša ima oblik niske posude i izrađena je od prozirnog bezbojnog stakla. Unutrašnjost je ilustrovana crtežima koje prate latinski napisi - tumači crteža. Obodom posude se ređaju scene iz Starog i Novog zavjeta i pripadaju ranohrišćanskom repertoaru.
Arheolog Miloš Živanović u časopisu „Nova antička Duklja”, u izdanju Muzeja i galerija Podgorice, objavio je tekst o Podgoričkoj čaši i nekim novim razmatranjima o jednom od najznačajnijih i najpoznatijih artefakata sa antičke Dokleje.
Živanović je, da bi napraviotekst sarađivao sa muzejom Ermitaž iz Sankt Peterburga od kojeg su dobijene fotografije i dragocjene informacije za realizaciju ovog teksta. Tako u apstraktu teksta „Preispitivanje čuvene Podgoričke čaše” Živanović piše da su u proučavanju ovog izuzetno vrijednog ranohrišćanskog predmeta izostali neki podaci dok su pojedini pogrešno citirani ili u potpunosti netačno objavljeni.
"Iz ovih razloga odlučili smo da posudu nanovo analiziramo, a da neke od ponuđenih pretpostavki korigujemo", piše Živanović.
On dodaje da se u literaturi susrijećemo i sa nekim propustima i pogrešnim podacima koje treba ispraviti. Živanović apostofira, na temelju ranijih istraživanja domaćih arheologa, da je Podgorička čaša nastala na ovom prostoru. Takođe, on dovodi u pitanje i dosadašnje uvriježeno mišljenje o njenoj upotrebi.
Da je dobar dio stakla u Dokleju stigao iz zapadih ili istočnih provincija utvrđeno je na izrazito bogatom staklenom posuđu s jugoistočne nekropole Dokleje. Međutim, porijeklo ove staklene građe treba nanovo preispitati, a posebno kasnoantičko posuđe koje može biti i dio lokalne ponude nedavno potvrđenih doklejskih staklarskih radionica (Živanović 2011,43 –50;Živanović 2014,49 I dalje).
Hipoteza da je podgorička zdjela lokalni proizvod nije novina, ali autori koji su je predložili (Cermanović-Kuzmanović,1987,28;,Ljubinković-Ćorović 1967,88) nisu iznijeli sigurne argumente kojom bi je i dokazali. Pravi dokaz za ovo bio bi da je u Dokleji pronađeno još fragmenata stakla ukrašenog graviranjem na isti način. Ipak i kod starije otkrivenog i novopronađenog figuralno graviranog/brušenog stakla (Živanović 2014,90, nap.23; up.dolje I staklo s lokaliteta Bjelovine) ne mogu se naći veze ili bilo kakve sličnosti.
Nekoliko nagovještaja nas ipak usmjerava da je lokalna produkcija čaše ispravni zaključak. Izrada zdjela Isings 116 usko je povezana s hemisferičnim čašama tipa Isings 96. Ukratko, čaše ove forme su jedna od najpopularnijih posuda rimskogstaklarstva, rasprostranjena širom Carstva i izvan njenih granica, s najvećom proizvodnjom u IV vijeku (Isings 1957,113 –114; Živanović 2014,87). Zbog načina izrade oba tipa imaju karakterističan lijevkasti često neobrađen obod, a ponekad i nesimetrično tijelo. Osim toga, odlikuju se i zelenom bojom stakla (preovlađuju maslinastozelene nijanse) koje je u osnovi nehomogeno te otuda završeni proizvodi imaju puno mjehurića u sastavu i izražene tragove razvačenja staklene mase.
U balkanskim i njima susjednim provincijama na osnovu brojnosti hemisferičnih čaša predloženo je nekoliko lokacija lokalne izrade na prvom mjestu u gradovima Emona (Plesničar-Gec 1981,139 –142), Salona (Gluščević 1995,170,177), Dokleja (Živanović 2014,87) i Solun (Antonaras 2010a,101). U okviru ovih još uvijek hipotetičkih centara proizvodnje pojavljuje se isti obrazac. Čaše predstavljaju glavnicu produkcije ahemisferične zdjele Isings 116 (ili njima tehnološki srodna varijanta Isings 117) se javljaju u znatno manjem procentu. S tehnološke strane postupak izrade podgoričke zdjele nije pretjerano zahtjevan.
Slobodno duvanje, modelovanje staklenog mjehura i otkidanje njegovog gornjeg dijela su jedini zahvati koji su bili potrebni (Živanović 2014,86). Način graviranja, u kojem se koristila samo jedna ručna alatka, takođe je krajnje jednostavan. S obzirom na ove primjedbe i na dobro potvrđenu domaću produkciju procjenjujemo da je tvorac čaše sasvim vjerovatno bio doklejski staklar.
Fotografije čaše su djelo S.V.Suetova i K.V.Sinjavskog.
U Ermitažu Podgorička čaša je Rusima tek jedan od mnoštva neizloženih, deponovanih predmeta, a nama je ona neprocjenjivo kulturno i umjetničko blago koje bi moglo prerasti u jedinstven simbol Podgorice i Crne Gore, govorili su još 2006. godine nadležni iz Muzeja i galerija Podgorice. Oni su se tada nekoliko puta obraćali upravi Ermitaža. Razgovaralo se tada i sa ruskim funkcionerima, prilikom njihovih diplomatskih posjeta Podgorici – nadajući se da će makar pokrenuti priču o vraćanju te vrijedne umjetnine u Crnu Goru.
Odgovora od Rusa nije bilo: “Samo smo jednom, nezvanično, od kustosa Ermitaža čuli smo da je čaša u jako lošem stanju i da ne preporučuju nikakav transport ", kazali su tada iz Muzeja i galerija Podgorice.
“Nastavićemo da je tražimo, pa makar i platili njen otkup. Ako je ne dobijemo nazad neka nam barem naprave repliku da znamo kako izgleda i uživo” - govorili su tada nadležni. Tako da je volja da se Podgorička čaša vrati tamo odakle potiče bila stalno prisutna. Međutim, do skoro, od svih tih napora jedino što se moglo vidjeti je bila amaterska fotografija koju je napravio jedan od ovdašnjih posjetilaca Ermitaža. Oni koji su ulazili u podgorički muzej ni toliko.
