Već je tokom ekspozea premijer Krivokapić umjesto programa Vlade, kojega nema ni nakon 8 mjeseci, formulisao mantru o sprženoj zemlji, koja treba da opravda sve neuspjehe najgore vlade u crnogorskoj istoriji.
Uprkos populističkim parolama o katastrofi koju je prethodna vlast ostavila za sobom, nova se vlast nije mogla formirati bez sporazuma kojim su potvrđeni ključni unutarnji i spoljnopolitički prioriteti prethodne vlasti. Krivokapić je u međuvremenu pribavio i novi alibi. Usljed katastrofalnih rezultata rada njegovih fejk eksperata danas su u kritici Vlade glasniji poslanici vlasti nego opozicije. Jasnu podršku Krivokapić u Skupštini ima od tek 14 poslanika, a to je idealan alibi – jer kako Vlada može u punom kapacitetu ispuniti obećani preporod ako je u tome koči Skupština.
Krivokapićev popis alibija je zamašan – tu je zla javnost koja njegovim ministrima „ne da živjet“, zbog čega završavaju po bolnicama, potom pošast u liku komita koji ne daju proći blindiranim automobilima koji voze njegove ukućane, specijalni tužilac koji se jednom kanio da ga uhapsi i tako redom... Protiv Vlade se vodi i antituristička kampanja iako je njenim naporima Crna Gora, po riječima žovijalnoga premijera, postala hit destinacija u Evropi.
To što svoje parametre turističke uspješnosti ravnaju sa sezonom 2019. koju je pripremala ona u svemu neuspješna Vlada, ne znači ipak da antiturističke kampanje nije bilo. Crnogorska je vlast, naime, valjda još prilikom konstituisanja u Ostrogu, izbrisala ministarstvo turizma kao bespotrebni balast, potom je ugasila nacionalnog avioprevoznika koji je Crnu Goru povezao s cijelim svijetom pa umjesto njega formirala kompaniju koja od juna Crnu Goru povezuje s Beogradom i Banja Lukom, a potom iz elitnoga Svetog Stefana išćerala prestižnu kompaniju Aman rizort, šaljući jasnu poruku potencijalnim investitorima što ih čeka u zemlji oslobođenoj od civilizacijskih vrijednosti.
Nakon tri maestralna harakiri poteza po crnogorski turizam nije im preostalo ništa do da zadovoljno promovišu „invaziju“, zakrčene puteve i plaže koji su, pošto smo ideološki zakoračili u devedesete, u istu tu deceniju vratili i crnogorski turizam.
Alibija na pretek ima i najmoćniji konstituent vlasti, okupljen oko Demokratskoga fronta, koji čini 2/3 vlasti i u Skupštini i „po dubini“. To što u Vladi nemaju svoje predstavnike iako je sva ideološki njihova, dobar je povod za izbjegavanje svake odgovornosti.
Zato kad Medo Vladi poruči „Bravo, kreteni“ ili kad Ćaki, vječiti mladoženja kojega opet glavi DF, Zdravka nazove šarlatanom – budite sigurni da su u pravu. U pravu je, doduše, i Zdravko kad tu šarenu družinu zove licemjerima. No to njihovo drugarsko čašćavanje zapravo ne znači ništa više od građenja što uvjerljivijega alibija za vlastitu odgovornost što Crnu Goru guraju u ambis.
Posebno zanimljivi su alibiji dva deklarativno građanska pokreta čiji je udio u stvaranju Srpskoga sveta od ključne važnosti – Demokrata i URE. Demokrate su dobile mjesto predśednika Skupštine i svaka odgovornost za odluke Vlade kod njih se svodi na pitanje legalizma, dok promovišu prodaju magle kao vrhunsku političku doktrinu i svode svoju političku mimikriju na najstupidnije parole poput poruke pećinskim nacionalistima da će Crnogorci imati najveće plate!? Tim svojim idiotlucima Demokrate podilaze onom najneznavenijem dijelu crnogorskoga populusa, onom kojem je DPS postao manje atraktivan otkako nije na vlasti, ali im DF djeluje nekako preagresivno, pa bi se smjestili neđe između, odakle se još ne mora izaći iz ormara.
Usud politike na dvije stolice je što traje koliko mački muž, pa će i Demokrate uskoro morati da zaborave alibije jer će ih surovo crnogorsko političko klatno morati odvesti na jednu stranu, ili onđe đe im je srce ili pak onđe đe ih guraju staratelji iz podgoričkih ambasada.
Urini alibiji su već posebna priča. Jeste da oni u Vladi imaju potpredśednika s najvišim ambicijama i s najvećim ovlastima, ali on, sirak, ne može sve da stigne uz toliku destrukciju prethodne vlasti. Nedavno se požalio da ministarki Bratić neko podmeće i da je nevjerovatno da priča o otpuštanju 450 direktora i zamjenika škola u Crnoj Gori, na čija mjesta dolaze listom slavitelji ratnih zločinaca, negatori genocida i propagatori četničkoga pokreta, zaokuplja medijsku pažnju, a ne njegovi sjajni reformski rezultati.
Uri se zaista moraju priznati krupni reformski koraci da je svojim glasom doprinijela da oko 50 km2 najvrednijega kulturnog nasljeđa Crne Gore pripadne Crkvi Srbije, kao ustanovi države Srbije, da 2/3 kadrova u javnome sektoru bude popunjeno od strane onih koji ne priznaju niti jedan atribut crnogorske državnosti, da za direktora ANB-a bude postavljen khm... ajmo reć rusofil, da za rektora Univerziteta Crne Gore protivzakonito bude nametnut kreator planova za asimilaciju Crnogoraca i pokoravanje Crne Gore ruskim političkim interesima i sl.
Svaki svoj fukarluk iz registra klasične izdaje nacionalnih interesa Ura je dosad propratila alibijem da je do toga doveo DPS, a ne oni ili njihovi kadrovi koji su se godinama i decenijama vukli od jedne do druge funkcije bivše DPS–SDP–SD vlasti. Uprkos tome što su u kontinuitetu upozoravani od strane analitičara da ih put kojim su krenuli vodi pravo u prerastanje u novi Pokret za promjene, političku grupaciju koja je krenula od emancipatorskih principa a završila u kaljuzi klerofašizma, Ura i njen lider nastavili su svoj put ravno do dna. Zato su danas zaglibili u procente koji ne idu ni gore ni dolje, pritom promijenivši strukturu svojih podržavalaca od dominantno proevropskih birača do velikosrba razočaranih u DF.
Politički lider koji pripadnike svojeg pokreta na kongresu nazove idealistima a već śutradan izjavljuje kako Crnoj Gori nijesu važne vrijednosti, već biznis, koristeći svaku bogovjetnu priliku da abolira Srpski svet i prozove navodni crnogorski nacionalizam, od samoproklamovanog game changera za nešto manje od godinu dana transformisao se u game losera, pa mu samo još preostaje da sačeka taj brzo dolazeći trenutak kad više ne bude trebao nikome.
No, virus je alibija opasno zahvatio i crnogorsku opoziciju. Punih usta borbe za nacionalne interese, partije bivše vlasti danas su prisutnije na tviteru nego u realnom životu.
Alibi za bezidejnost i pasivnost najveća opoziciona partija nedavno je potražila u objašnjenju da neće još rušiti ovu vlast, nego sačekati da napravi još štete, kako bi se narod uvjerio u njihove loše namjere. Mora im se priznati da su makar transparentni kad svoja unutarpartijska ćakulanja iz kojih je razvidno da im je do rejtinga stalo više nego do države tako nonšalantno žele obnarodovati.
Da znaju biti ponekad i agilni, pokazalo se na Žabljaku, kad je intervencijom njihove lokalne vlasti besprizorno s repertoara festivala skinut film Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida“. Alibi za taj sramotni i licemjerni čin našli su u strahu da ne dođe do provokacija!? Od alibija ne bježi ni SDP koji u Tivtu održava na vlasti paklenu kombinaciju šovinista i populista, jer bajagi četnici iz lokalne „građanske liste“ kao ključnog konstituenta vlasti nijesu isto što i DF iako su svi redom samo neki mjesec pred izbore skontali da će svoje četničke ambicije lakše utažiti formalno napustivši lokalni DF i skrivajući se iza navodno građanske liste.
SDP doduše tu igra na provjerenu loptu – političko pamćenje crnogorskog birača, naime, pouzdano je koliko i pileće, pa bez ikakvih problema možete svoje simpatizere uvjeriti da četnici to više nijesu čim presvuku dres, makar vam svu noć dragu pod prozorom treštale perjanice probuđenog integralnog srpstva Danica Crnogorčević i Beogradski sindikat. A da, direktor ustanove koja je organizovala tu šovinističku orgiju idealan je alibi za lokalni SDP jer je riječ o preletaču bivše lokalne vlasti.
Za najmanje 2/3 vlasti alibi o njihovom neučešću u izvršnoj vlasti izvrsna je podloga za razgradnju i uništenje države koju ionako nijesu htjeli, a za ostatak je to super podloga da postanu DPS, s mnogo manje obzira u sprovođenju partitokratskih, nepotističkih i koruptivnih strategija. Njihova se ambicija dakako, svjesno ili nesvjesno, lijepo uklapa u plan onih prvih da Crnu Goru oslobode od nje same.
No, stvari s alibijima ne mogu ipak izdržati test funkcionisanja parlamentarizma jer svaki od 41 poslanika koji održava ovu Vladu podjednako je odgovoran za njeno djelovanje i niko od njih ne može se sakriti ni pred savremenicima niti pred istorijom što za interes spoljnjih centara moći Crnu Goru ubrzano preoblikuju u civilizacijski odśečenu, duhovno i ekonomski uništenu provinciju Srpskoga sveta.
