Postoji priča koja kaže da je slikar Karavađo s vlasnicom stana u Rimu u kojem je živio imao žestokih problema, mnogo grke zbog štete koju je načinio na zidu. Razumijemo donekle i vlasnicu stana. Nije bila baš naklonjena njegovoj ideji da napravi rupu na zidu, kroz koju bi dopirala svjetlost, kako joj je objašnjavao, neophodna za slikarsku tehniku koju je koristio. Chiaroscuro, kontrast svjetlosti i sjenke. Ovom tehnikom poslužio se i pri slikanju „Narcisa“, ulja na platnu koje smo imali priliku da vidimo 2010. u Podgorici. Slika zapravo prikazuje kako čovjek sam sebi postaje - zla kôb. Nakon što je ukrao srca mnogih nimfi, mladi lovac Narcis zaljubljuje se u svoj odraz u vodi. Odraz će ubrzo nestati, a Narcis ostati bez ljepote koju je konačno pronašao. Očaj koristi situaciju, stupa na scenu i odvodi ga do predvorja smrti.
Cijela istorija čovječanstva je jedan nepregledni chiaroscuro, a svako tijelo sazdano od suprotnosti, s klicom svoje negacije. Baš kao i Narcis, koji to nije znao... a možda i jeste, podsvjesno, ali je samozaljubljenost bila slađeg ukusa. Sigurno nije najadekvatnija, ali ovdje nam, za prikaz slojevitosti naše ličnosti, kontrasta svjetlosti i sjenke koju nosimo, može poslužiti i definicija seksepila iz usta Sofije Loren: „Il sex appeal è composto per il 50% da ciò che uno ha, per l'altro 50% da ciò che gli altri pensano uno abbia“. Riječju, 50% smo ono što posjedujemo, a 50% ono što drugi misle da imamo, ono kako nas drugi vide.
A kako su Crnu Goru vidjeli drugi? Kako izgleda ovih drugih 50% crnogorskog društveno-istorijskog seksepila? Evo par primjera koji nam mogu pomoći u samorefleksiji. U izvještaju Stefana J. Pučkova, koji je 1759. iz Rusije došao u Crnu Goru s vladikom Vasilijem, stoji: „Narod je divalj. Crnogorci nikakvog prava i zakona nemaju među sobom. Vlast bi se s mukom uspostavila.“ Nećemo pogriješiti ako kažemo da je ovo jedan od najnepovoljnijih društveno-političkih prikaza o Crnoj Gori u njenoj istoriji. U oktobru 1781. u Crnoj Gori je boravila austrijska misija na čijem čelu je bio pukovnik Paulić, o kojoj su godinu kasnije austrijskom caru podnijeta tri izvještaja. Paulić je u izvještajima iznio gledište da „Austrija ne bi mogla da organizuje svoju upravu u Crnoj Gori i uzme je pod svoju zaštitu, ali u slučaju rata Austrije s Turskom, dvor bi mogao računati na pomoć Crnogoraca i susjednog hrišćanskog stanovništva“. Viala de Somijer u „Istorijskom i političkom putovanju u Crnu Goru“ piše: ,,Teškoće s kojima se u ovu zemlju stiže, ravnodušnost naroda prema svemu onome što se njega lično ne tiče i krajnje nepovjerenje prema svemu što mu je strano, još dugo vremena će ometati stvaranje političkih i trgovačkih veza, preko kojih isključivo mogu da se uspostave trajni odnosi među ljudima iz različitih krajeva.“ Nije bilo kuće u Crnoj Gori da nije znala za „Pavla Rusa“ (Rovinski). U „Karakteristikama iz ratnog života Crne Gore“, on piše: „Čitav poredak Crne Gore je čisto vojni i njeni gradići u kojima možete da vidite grupisanija naselja imaju karakter više vojnih logora nego središta mirnog građanskog života... To je sasvim kulturan i istorijski narod koji u sadašnje vrijeme zbog prilika usmjerava sve svoje sposobnosti isključivo na borbu sa spoljašnjim neprijateljem, da povrati svoje vlasništvo koje mu je nekada oteto nasilno, i da obezbijedi svoje granice. Vratite mu to njegovo vlasništvo i obezbijedite mu mir, i on će se u mirnom životu, bez sumnje, pokazati tako sposoban i energičan, kakav se danas pokazuje izuzetno u ratu.“
Evropska komisija nam je nedavno, s dovoljne distance koja obezbjeđuje objektivnost, u Izvještaju o Crnoj Gori prezentovala naš najnoviji odraz u ogledalu, s konturama koje znače – nespremnost za dijalog: „Izvještajni period su obilježile tenzije i nepovjerenje među političkim akterima... Trvenje između izvršne i zakonodavne vlasti usporilo je reformske napore... Nedostatak konstruktivnog angažmana svih parlamentarnih aktera spriječio je smislen politički dijalog, dodatno polarizujući politički ambijent... Jasno je da je potrebno aktivno i konstruktivno učešće svih strana kako bi se povećala parlamentarna odgovornost, nadzor nad izvršnom vlašću, demokratski nadzor, poboljšao kvalitet zakonodavstva, te za ključna imenovanja.“
Drugim riječima, koliko smo spremni da kroz razgovor dolazimo do konsenzusa i rješenja od opšteg društveno-političkog značaja, toliko brzo ćemo napredovati na planu demokratskog razvoja i približavanja članstvu u EU. Sve zavisi prvenstveno od nas. Činjenica da je velika većina građana naklonjena članstvu, kao i da evropsku integraciju Crne Gore programski podržavaju sve parlamentarne stranke, sugeriše da bi trebalo da postoji „konsenzus na nivou zajednica“, kako bi to definisao Đovani Sartori, tj. „saglasnost o suštinskim vrijednostima“ u našem društvu, koja bi, sa svoje strane, trebalo da olakša ukupno funkcionisanje crnogorske demokratije. Da li je, zapravo, tako? Koliko bi tek bila nepovoljna okolnost da ne postoji većinska naklonjenost ideji članstva Crne Gore u EU? Kako i kojim tempom bismo tada napredovali i razvijali se kao društvo, s divergentnim društvenim strujanjima i još oštrijom polarizacijom? Evropska unija kao ideja nas povezuje, ona nam je vezivno tkivo... a da li je njen modus vivendi kod nas vidljiv i na djelu?
Ukoliko želimo da istinski sazrijevamo kao demokratija, potrebno je da, i pored očiglednih razlika, učinimo više od deklarativne opredijeljenosti ka dijalogu, pokažemo veći nivo međusobnog razumijevanja i spremnosti da se dođe do opšteprihvatljivog rješenja. Disonantne tonove i politička zaoštravanja (čitaj: kontrast svjetlosti i sjenke, chiaroscuro koji je koristio Karavađo) moramo ublažiti do sivih tonova, do prelaznih nijansi, do dogovora. Na taj način ćemo ostvariti princip concordia discors, harmoniju razlika, na taj način ćemo se približiti „konsensualnom modelu demokratije“ Arenda Lajpharta, u kojem vlada načelo „da svi na koje odluka ima neki uticaj treba da imaju priliku da učestvuju u njenom donošenju, bilo neposredno bilo preko izabranih predstavnika“.
Razum nam treba, razum upravo naših izabranih predstavnika. Riječima don Branka Sbutege iz „Kurosavinog nemira svijeta“: „Na glasovitom peraškom školju Gospe od Škrpjela, preko puta crkve, nalazi se mala kamena zgrada skromnih i ljupkih baroknih linija. Unutrašnjost je jedinstven prostor o čijoj specifičnoj namjeni svjedoče kameni pižuli duž zidova. Stoljećima su se tu, na posvećenom kamenu Gospina svetišta, susretala zavađena braća, zakrvljene obitelji, pravoslavci i katolici, bez razlike, da obave „umir krvi“. Stoga i danas tu dvoranu zovemo Pomirbena.“
Ako Skupština uskoro ne postane Pomirbena dvorana, slijedi nam sudbina Narcisa s početka priče. Zaljubljenog u sebe. Izgubljenog u sebi. Bez Pomirbene dvorane, i posljednji titraj ideala Evropske unije iščiliće na horizontu.
