U potpunosti svjesno rizikujući situaciju da „živo meso“ od mene „otpada 300 puta i 3.000 puta“, kako se izrazio blaženopočivši mitropolit, pišem ove redove. Mada su ovih dana kod mnogih sve maske pale, pathos nije izgubio ništa od svog značaja. U trenutku kada je putinovska Rusija pokazala svoje pravo lice i kilometri tenkova kreću ka Kijevu, radi nastavka agresije na suverenu zemlju, skoro da su svake riječi bespredmetne. Tek sada izbijaju na viđelo svi oni patetični igrokazi o „braći Rusima“ i njihovoj preuzvišenoj ljubavi i brizi o nama. Do kulta dovedeno obožavanje Rusije, ako je ikada i imalo smisla, sada se, samo od sebe, premetnulo u kletvu.
Kao narod koji je za sebe smatrao da ima ekskluzivne odnose sa Rusijom, Crnogorci su do pathosa doveli, baš ovih dana, svoje glumatanje i zaklinjanje u „matušku“. Ti odnosi započeli su, prema kazivanju istorije, poetkom XVIII vijeka, kada je vladika Danilo, prvi vladar iz doma Petrovića, dobio pismo od cara Petra Velikog. U njemu, uz ogromnu količinu pathosa, ruski samodržac nagovara crnogorskog vladiku da mu pomogne u ratu sa Turskom. Odjednom „dobri baćuška car“ se śetio svoje jednovjerne braće Crnogoraca, roda slovenskoga i njihove borbe za slobodu. Zapravo, iza ovoga je stajao suvi interes nastupajuće svjetske sile, koja je računala, ne na pomoć Crne Gore, već na vojnu doktrinu Osmanskog carstva, da ne započinje rat van svojih granica ukoliko nije obezbijeđen mir u svim regijama. Takođe, računao je i na mogućnost da se ustanak na Balkanu proširi na druge narode, što bi ubrzalo proces raspadanja Otomanske imperije i njemu olakšalo prodor ka Crnom i Azovskom moru. Jedva skupljena crnogorska plemena, raspeta između Skadra Bušatlija i venecijanskog Kotora, jednodušno su se primila na pathos carevoga pisma. Uskoro su uslijedile delegacije otpremljene za Petrograd, a vladika Vasilije biva prinuđen da izmišlja veličinu i vojne sposobnosti Crne Gore kako bi umilostivio carske vlasti da nam dodijele pomoć. Veliki, da tako kažemo „brejk“ u ovim odnosima donosi pojava Šćepana Malog na Cetinju. Naivnost Crnogoraca da proglase neznanog travara za poginulog cara Petra III, podigla je sve alarme na dvoru Katarine Velike. Ljutnju caričinu na svojoj koži će, nešto kasnije, ośetiti i Sveti Petar Cetinjski, kada ga budu uhapsili i zatvorili u manastir. On sam će o tom iskustvu govoriti i pamtiti Rusiju kao zemlju „đe me zvijer zvjeri dodavao!“ No, ponovni rat sa Turskom doprinijeće da se stvari izglade, a Crnogorci će još jednom pasti na pathos o slobodi Slovena.
Konačno savezništvo sa Rusijom Crna Gora će ostvariti u ratu sa Napoleonom. Pljačka i zločini ruskih soldata po Konavlima ostaće upamćeni kod lokalnog stanovništva i svesrdni pokušaji Crnogoraca da zaštite nejač i čast žena toga kraja. I pored najvećih očekivanja, Crna Gora za svoje savezništvo nije dobila ništa. Na Bečkom kongresu 1815. godine, ruski car se nije śetio (po sopstvenom priznanju) Crnogoraca i njihovih legitimnih zahtjeva za priznavanje nezavisnosti i ujedinjenja sa Bokom. Izgleda da je to malo opametilo crnogorske vladike, pa Njegoš odlazi u Rusiju na hirotonisanje, ali zahtijeva da bude proglašen mitropolitom autokefalne crkve, a nikako da je podložan ruskom patrijarhu. Rezervisane odnose ispeglao je narodni guslar patetičnom legendom o visini ruskog cara. Ponovo je „moćna“ Rusija zakucala na crnogorska vrata, sa svim pathosom jednodušja i jednovjerja, pred početak Krimskog rata.
Iako njen predstavnik nije želio ni da stavi potpis na dokument kojim je austrijski izaslanik grof Lajningen izvojevao od osmanske Porte zaustavljanje prvog Omer-pašinog pohoda, car Nikolaj I je tražio ulazak u novi rat. Prvi i tek postavljeni crnogorski knjaz Danilo Petrović morao je odbiti poziv cara, što mu je u očima ruske administracije donijelo status bezumnika. To će u samoj Crnoj Gori, našem najsposobnijem vladaru, zbog pathosa osjećaja prema Rusiji donijeti nadimak - Maniti. Njegov nasljednik, knjaz Nikola, vrlo dobro je shvatio igrokaz i patetiku odnosa sa Rusijom, vješto igrajući po žici moskovskog favorita na Balkanu. Pathos prema „matuški“ dobijao je svoj krešendo, pa se u Crnoj Gori više znalo o ruskim nego o sopstvenim generalima ili ministrima. Ni moć carske Rusije nije pomogla da se crnogorska vojska nađe zajedno sa srpskom na Solunskom frontu, što je rezultiralo definitivnim gubljenjem nezavisnosti i potpunim utapanjem u južnoslovensku zajednicu.
Svoje, do patetike dovedene doživljaje Rusije, Crnogorci su još jednom pretočili u masovno preobraćenje na komunističku ideologiju. Isti ti doživljaji izašli su nam na nos kroz rezoluciju Informbiroa 1948. Likovi poput Vlada Dapčevića, Arsa Jovanovića i drugih, primjer su pathosa igrokaza u odnosima sa Rusijom.
Konačno, ti odnosi su napravili pun krug i nesrećnih devedesetih vratili se na polaznu tačku, pod okrilje crkve. Od patetike klanjanja i obožavanja ruskoga samodršca, došli smo do kletvi blaženopočivšeg mitropolita, koji je grabio zadnji voz da crnogorski narod odvrati od njegovog progresivnog puta ka Zapadu. Zato je danas, po izvršenoj agresiji na Ukrajinu, od strane istog samodršca, još tužnije gledati pathos na crnogorskim ulicama đe se samoproglašeni čuvari narodne volje zaklinju na vjernost „matuški“.
