Crkva Sv. Spasa na Grahovcu podignuta je u čast velike bitke na Grahovcu 1858. i ima status zaštićenog spomenika kulture/kulturnog dobra od 1957.
Prilikom stogodišnjice proslave bitke na Grahovcu, ispod rozete crkve postavljena je spomen ploča sa tekstom: “1858-1958 Pobjednicima sa Grahovca - Spomenik je vašega junaštva - Crna Gora i njena sloboda - Savez boraca NOR Crne Gore.
Crkva je zbog velikih konstruktivnih oštećenja izazvanih zemljotresom iz 1979. godine, sanirana 1983. To nije jedina ploča koja je egzistirala na ovom kulturnom dobru. I SPC je dodavala svoju ploču koja, kako se pokazalo, ipak nije bila postavljena shodno odredbama Zakona o zaštiti kulturnih dobara Crne Gore i kao takva je – sklonjena.
Crkva je malih dimenzija, jednobrodne osnove sa polukružnom apsidom i jednodjelnim zvonikom na preslicu. Građena je od pravilnih kamenih tesanika. Na ravnoj nadvratnoj gredi je uklesan krst, a iznad nje nalazi se mala polukružna niša. Slijepa rozeta je u obliku kormila i ugrađena je na sredini fasade.
Na podužnim zidovima i apsidi nalazi se po jedan prozor-puškarnica. Krov je od kamenih ploča, jedan od rijetkih koji je sačuvan do danas. Unutrašnjost je zasvedena poluobličastim svodom. Ikonostas je radio Vaso Krstov Vujičić, 1907. godine.
I ovdje je kao što ćete moći pročitati i vidjeti na fotografijama SPC pokrenula “ukrašavanje” i “obilježavanje” crkve sa elementima koji nisu bili prisutni u njenom trajanju. Neki su ostali, neki ne. Naime, iako je ispod rozete bila postavljena spomen ploča prilikon proslave stogodišnjice bitke na Grahovcu, SPC je riješila da i ona doda još jednu koja bi očigledno po svim zakonskim normama bila devastacija zakonom zaštićenog kulturnog dobra. Devastacija za sve, ali za SPC ako služi obilježavanju njihovog prisustva na tom prostoru, je prosto “uljepšavanje”, “privođenje objekta namjeni”, itd.
E, to “uljepšavanje” desilo se 2013. godine, kada je na ovom zakonom zaštićenom kulturnom dobru, neko dodao novu mermernu ploču na istaknutoj poziciji zapadne fasade crkve, desno od postojeće ploče. Na novoj ploči tada postavljenoj u plitkom reljefu nalazio se uklesan orao koji u kljunu nosi Grahovačku medalju, šestokraka zvjezda-sunce, stara kapela na Lovćenu, te štit sa krstom između čijih krakova su četiri ocila.
Međutim, tada su predstavnici mještana, nezadovoljni postavljanjem nove ploče i simbolima koji se na njoj nalaze, obavjestili Upravu za zaštitu kulturnih dobara o tom činu i zatražili preduzimanje adekvatnih mjera zaštite. Stručna komisija Uprave izvršila je uvid u stanje Crkve Sv. Spasa i tom prilikom konstatovala da postavljanje mermerne ploče na istaknutoj poziciji zapadne fasade crkve, desno od postojeće ploče, predstavlja nastavak nedozvoljenih radnji na ovom kulturnom dobru, odnosno kršenje osnovnih načela Zakona o zaštiti kulturnih dobara, ali i Zakona o spomen obilježjima. Konstatovano je da su i ranije izvođeni nedozvoljeni radovi na crkvi na Grahovcu.
U nizu nedozvoljenih radnji preduzetih na ovoj crkvi, posebno mjesto zauzima postavljanje zvona, krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, čije je postavljanje, marta 1990. zabranio Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, postupajući po prijavi mještana, ali tada zabrana nije ispoštovana.
Zbog navedenih nedozvoljenih radnji i njihovog negativnog uticaja na kulturno-istorijske vrijednosti ovog kulturnog dobra, Uprava za zaštitu kulturnih dobara je tada pripremila mjere zaštite, koje su podrazumijevala vraćanje kulturnog dobra u prvobitno stanje. Pored ostalih mjera zaštite, izrečena je i mjera uklanjanja novopostavljene ploče, koju je vlasnik, odnosno držalac crkve bio dužan sprovesti.
Tako je te 2013. godine kada je Uprava za nekretnine završila upis vlasništva nad tim crkvenim objektom, koji ima status spomenika kulture, inicijativa Uprave da se skine novopostavljena ploča sa četiri ocila sa Crkve Svetog Spasa na Grahovcu, dobila adekvatan epilog. Ploča je skinuta.
Inicijativa je pozitivno realizovana shodno Zakonu o zaštiti kulturnih dobara, gdje fino piše da je obaveza vlasnika i držaoca kulturnog dobra, uključujući i vjerske zajednice, da čuva, održava i pravilno koristi kulturno dobro koje posjeduje, ali i da sprovodi propisane ili utvrđene mjere zaštite.
Postavlja se i pitanje da li u svim ovim činjenjima SPC na zakonom zaštićenoj crnogorskoj kulturnoj baštini postoji i krivična odgovornost nakon njihovog upornog “neimarisanja” na njoj. Možda bi uključivanje i drugih institucija države Crne Gore zaduženih za sprovođenje Zakona o zaštiti kulturnih dobara osim Uprave za zaštitu kulturnih dobara smanjilo apetit SPC ka devastiranju zakonom zaštićene crnogorske kulturne baštine.
