Na ovom posljednjem okupljanju u Podgorici javila mi se čudna vizija. Ovako: kao gori stari Rim a Neron pjeva i svira liru. I to u momentu intoniranja naše himne dok je pjeva dvadeset hiljada okupljenih ljudi i kulja vatra i dim iz stotina upaljenih baklji, a istovremeno u Muzičkom centru, u gotovo neposrednoj blizini, ulcinjski Nikomah eksplicira umovanja iz svoje knjige „Kritika globalne etike“. Zemlja se raspada, privreda se rastače, mladost i sve što vrijedi bježi iz zemlje, budućnost postaje mutna i gori plamen vanistitucionalne pobune, a Nikomah pjeva svoje bjelosvjetske etičke uvide...
Uskoro su mi viziju razbili bučni i nadahnuti govornici i protest je nastavio teći uobičajenom rutinom. Sreo sam se sa mnogo finih i meni dragih ljudi i onda počeo da razmišljam o remek-djelu našega Nikomaha iz Ulcinja. Kako misliti o knjizi koju nijesi pročitao, javi mi se glas razuma u glavi. Polako, polako, kažem ja razumu.
Prvo, zašto čitati knjigu kad je racionalnije sačekati osvrt gospođe Jelušić na knjigu, u kojem će nam ona ukratko objasniti sve autorove diskurse, narative, teze i uvide. Drugo, um se sastoji iz instinkta, intuicije i inteligencije. Instinkt mi kaže da ne vjerujem i izbjegavam etičke stavove čovjeka dokazano povezanog sa kriminalom i koji pokušava bahato, nezakonito i autoritarno vladati. Intuicija mi kaže da je gubljenje vremena baviti se tim štivom kada intuitivno vidiš kroz glavu autora koji neprestano laže i mijenja stavove kao pertle i funkcioniše po uvoznim direktivama i umotvorinama. Inteligencija tvrdi da ne postoji nešto kao globalna etika u jednini. Jer ethos znači običaj, a ethike tj. etika je dio filosofije koji proučava moral, što znači da moral proističe iz običaja.
Doduše, Kant veli da moralni imperativ ima i ontološko porijeklo što znači da zavisi i od ontoloških poimanja o biću i postojanju Boga. Naravno i istorije raznih naroda i kultura te društvenih odnosa utiču na etiku. Diljem zemljinog šara postoji mnogo različitih običaja ontoloških i religioznih mišljenja, kultura i istorija i društvenih uređenja, što nesumnjivo potvrđuje da ne postoji jedinstvena globalna etika. Nju kao ispomoć u vladanju umišljaju hegemoni koji pokušavaju ostvariti globalnu hegemoniju. Naravno i njihovi glasnogovornici i ideolozi.
Osim toga, inteligencija mi govori da je čuvena Nikomahova etika nastala sređivanjem neobjavljenih spisa njegovog tate Aristotelesa, tako da čisto sumnjam da i Nikomah iz Ulcinja nije stvarao kopi-pejst metodom. No, to nije u mojoj nadležnosti, ali čitati ga neću. Naročito ne poslije sinoćnjeg hapšenja njegovog ličnog i političkog intimusa Miloševića. I onda da mi Abazović bistri etiku?
Ponijelo me gradivo i potpuno sam zaboravio da izvještavam o protestu. Iz etičkog transa me trgla najava „crnogorskog proljeća“ od strane dr Jevta Erakovića. Mi ljevičari znamo da politička proljeća nemaju neke veze sa ljepotama godišnjeg doba zvanog la primavera, sa ljubičicama i kaćunima. Ali poput buđenja prirode donose i politička buđenja uz određene grubosti pa i žrtve te neminovno zaigra srce u nama.
Neophodne su nove ideje i nove snage i prije svega žar i snaga mladosti. Svega ovoga uglavnom nema u dovoljnim količinama te sam zaključio da ovaj poklič dr Erakovića prije svega znači da ćemo šetati do proljeća i kaćuna a onda ćemo izmozgati neku novu paradigmu. Ali daleko je do kaćuna i kod nas oproljeći tek krajem mjeseca marča kad izduvaju četiri marčeve bure. A paradigme ne inspirišu na pobune.
U kakvom li će stanju biti otadžbina na proljeće i ko li će nas voditi na pobunu? Ne mogu sjedjeti doma, uginuo bih od tuge, pa ću šetati po protestima. Eh, birokratski socijalizam je istrošio žar komunističke ideje a 1942. godine u mojim godinama je pjesnik Vladimir Nazor otišao u partizane. Jeste da su mu morali obezbijediti konja i konjovodca i kravicu radi varenike, ali je ipak prošao ofanzive i umro poslije pobjede u slobodi.
Danas je komplikovanije, treba obezbijediti i mobilne telefone i mreže i svakakvoga provijanta. U gerili se danas uglavnom gine a da ni ne vidiš neprijatelja. Ubiju te sateliti i navođeni projektili. Kad bolje razmislim ljepše je hodati. Eto pri kraju protesta naišla je kraj nas Aleksandra Vuković, prelijepa poslanica DPS-a, i zagrlila me u hodu. Zaboravio sam u trenutku na moje nezadovoljstvo snagom naše pobune. No, brzo je produžila za svojim društvom a ja sam razočaran vikao iz svega mozga: „ Dolje fašizam, dolje izdajnici“...
Stvarno su potrebni novi ljudi, nove stranke i nove ideje. Potonućemo u ništavilu.
