Posljednji alarm da je vrag odnio šalu je bila smjena v.d. direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost.
G. Kentera je smijenjen jer je radio svoj posao.
Premijeru čijoj je vladi izglasano nepovjerenje, pa ga, svih ovih dugih sedmica nazivamo tehničkim i odlazećim, zasmetalo je što je čovjek na čelu crnogorske tajne službe – i po pitanju krađe i preprodaje cigareta koje je trebalo da budu uništene, a nisu, ali i u vezi sa ruskim špijunima – približio samom premijeru i njegovim političkim saradnicima, saveznicima i nalogodavcima.
Još iste večeri, neki od diplomata iz zemalja “uređene diplomatije” su – “đe se ne čuje” – slobodno komentarisali: “Da se ovo desi kod nas, premijer u ostavci bi već bio uhapšen”.
Baš tako.
Događaji koji su slijedili samo su povećali sumnju u očevidno: smjene u ANB su pratile liniju i rezon zbog kojih je za Abazovića bilo vrlo opasno da Kentera i njegovi saradnici ostanu nas svojim mjestima.
U opštem metežu, koji je dodatno začinjen svakodnevnim eskapadama premijera u panici, koji, praćen skupinom najposlušnijih partijskih vojnika, srlja iz jedne otvorene i svima vidljive greške u drugu, još goru i težu, i tako, u dugačkom nizu grubih promašaja – na zaprepašćenje i nevjericu i onih rijetkih diplomata koji su, doskora, gajili nadu da će se lider “zelene” URA, ipak i uprkos svemu, “ponašati” – previdjeli smo samo jednu “sitnicu”.
A ona je bila sakrivena, kao u čuvenoj Poovoj priči, tako da je svima sasvim jasno i stalno vidljiva: premijer je i sam smijenjen i njegovo smjenjivanje drugih nema nikakvu pravnu (zakonsku), a još manje političku snagu i efekat (posljedicu).
Uobičajena opravdanja i tumačenja kako Crna Gora nema Zakon o vladi – pa te stvari tobože “nisu dovoljno jasne” – uopšte ne stoji. Vladi Dritana Abazovića je izglasano nepovjerenje – ponavljam: izglasano nepovjerenje – i on i njegov kabinet, od tog trenutka, nemaju prava i ovlasti koje podrazumijeva regularna pozicija šefa izvršne vlasti u punom kapacitetu. To smo zaboravili da napomenemo i premijeru, i njegovim ministrima, i Skupštini, i medijima …
Osokoljen tom političkom i mentalnom inercijom koje su oprhvale i protagonoste i posmatrače – i domaće i inostrane – i uživljen u ulogu premijera kojem ni skupštinska smjena ne može ništa, Abazović je nastavio sa “kadrovskom politikom”.
Taj nastavak znamo – na redu je “rekonstrukcija Vlade” (?!), a žrtve su, predvidljivo, ministar Konjević i njegov stariji kolega Krivokapić.
Legalitet i ustavno-pravno utemeljenje takvih poteza (elementarnu logiku da ne pominjemo) su jednaki pokušaju Demokratskog fronta (DF) da zakonom promijene ustavna ovlaštenja Predsjednika države. (To je zaista fascinantno!)
Ali – zašto da ne? Sve može, kad se hoće!
A želja odavno postoji. Oni koji tome nisu vjerovali, posebno oni na udaljenim zapadnim adresama, sada mogu da se uvjere, in vivo, kako izgleda – da iskoristimo njihovu omiljenu temu, koja je postala ugaoni kamen njihove regionalne politike – kada se korumpirani “bore protiv korupcije”.
Izgleda vrlo loše, haotično, neorganizovano i – primitivno.
Zeleni premijer koji to nije (u smislu: niti je zeleni, niti je premijer) ponaša se kao čovjek koji je pod ogromnim pritiskom i potrebom da, po svaku cijenu i što je moguće prije, sakrije tragove i ukloni (čitaj: smijeni) svjedoke. Njegov je slučaj par exellence problematika za Specijalno državno tužilaštvo i za g. Novovića, Glavnog specijalnog tužioca.
Ta institucija i taj funkcioner moraju da rade svoj posao. Ne možemo im pomoći novim indicijama, sumnjama i dokazima. Oni toga već imaju, u izobilju.
Zato, za te adrese, ostaje čuveno izlizano pitanje, koje prijatelji sa Zapada često koriste kada objašnjavaju političke procese i pisana i nepisana pravila: da li ste dio problema ili ste dio rješenja? Odgovor, nadamo se, znaju i g. Novović i institucija na čijem je čelu.
Vremena, uostalom, nema mnogo. Jer – prisustvujemo jednom primitivnom puzajućem državnom udaru.
Obično se – i u teoriji, ali i u političkoj praksi – procesi koji liče na dešavanja u našoj zemlji u posljednjih pet ili šest mjeseci nazivaju “puzajućim državnim udarom”.
Po najjednostavnijoj definiciji državnog udara, ili puča, radi se o “iznenadnoj smjeni vlasti protivustavnim sredstvima”. Kada se to rastegne i kada se u potezima uzurpatora vlasti prepozna metodičnost u urušavanju ustavnog poretka – onda se doda pridjev “puzajući”.
Kod nas odavno nema iznenađenja, a ishitrenost poteza premijera u panici je samo prividna.
Sredstva koja za to tehnički premijer koristi i retorika kojom se služi potvrđuju suštinsku karakteristiku njegove ukupne politike u posljednje dvije godine: neznanje, nekompetentnost i sasvim jasna i transparentna, svima vidljiva nelegalnost odluka koje pokušava da, “silu na sramotu” sprovede u djelo.
Kako se bavio politikom, tako se bavi i državnim udarom. Neuko i primitivno.
Ali, ne smijemo zaboraviti – primitivnost njegovih pokušaja ne umanjuje zlokobnu prirodu njegovih namjera.
