Crkva Sv. Spasa nalazi se u mjestu Dragovoljići, pored Nikšića. Podignuta je na seoskom groblju. O vremenu podizanja nema preciznih podataka, ali se na osnovu stilskih karakteristika fresco-slikarstva i arhitekture može okvirno datovati u drugu polovinu 16. vijeka.
Kao vrijedan reprezent sakralne arhitekture proglašen je zaštićenim spomenikom kulture 1961. godine. Danas je tu SPC ustanovio Manastir Dragovoljići sa sve pratećim repertoarom konaka i ostalih arhitektonskih dodataka njemu svojstvenim bez prethodno urađenog projekta, bez učešća i znanja stručnih službi Zavoda i Uprave kao i nepoštovanjem odredbi Zakona o zaštiti spomenika kulture Crne Gore.
Crkva Sv. Spasa je grobljanska jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom i jednodjelnim zvonikom na preslicu. U literaturi se može pročitati da je priprata po svemu sudeći dozidana tokom 17. ili najkasnije u 18. vijeku.
Gradivo je tesani kamen sa naglašenim spojnicama. Iznad lučnih vrata nalazi se jednostavan okulus. Na podužnim zidovima i apsidi nalazi se po jedan četvrtasti prozor. U strukturi zidova uočljivo je da je crkva svojevremeno znatno produžena. Ovo dograđivanje je još vidljivije u enterijeru, jer je stariji dio crkve živopisan.
Svod Crkve Sv. Spasa je poluobličast. Pod je od kamenih ploča. Prilikom dogradnje crkve srušen je zapadni zid starijeg dijela da bi se dobila jedna prostorna cjelina. Tada su prošireni i prozori, što se vidi po oštećenom živopisu.
Slikani repertoar je prilagođen skučenom prostoru seoskog hrama - u prvoj zoni su stojeće figure svetitelja, a na svodu je izbor iz Velikih praznika. Živopis u crkvi u Dragovoljićima nastao je, najvjerovatnije, u drugoj polovini 16. vijeka.
Po stilskim karakteristikama živopisa može se zaključiti da je njegov autor pop Strahinja iz Budimlja. Živopis u starijem dijelu crkve zahvaljujući konzervaciji izvedenoj1986. je i danas u dobrom stanju.
Danas je na prilazu crkvi, kao sastavni dio Manastira Vaznesenja Gospodnjeg u Dragovoljićima podignut novi konak. Dimenzije konaka sa kulom u sredini možete vidjeti na fotografijama. U dokumentima RZZSK i UZZKD ovaj dograđeni dio se navodi među drastičnijim primjerima radova neimara SPC, bez prethodno urađenog projekta, bez učešća i znanja stručnih službi i nepoštovanja odredbi Zakona o zaštiti spomenika kulture Crne Gore.
Očigledno osim što se bave manjim zanatskim radovima neimari SPC u posljednjih tridesetak godina vrše i arhitektonske izmjene na crkvama i manastirima što urušava status crnogorske kulturne baštine a ujedno mijenja i tradicionalne vrijednosti objekata koji su građeni kroz istoriju Crne Gore. Ti objekti su građeni u skromnim uslovima i bez velike kitnjavosti koristeći se materijalima koji su bili dostupni i tipčni za područja u kojima su nastajali.
Ta vrsta arhitekture koja se očitavala na sakralnim objektima neosporno ni po čemu nije podsjećala na stilove kakvi su bili raški, moravski, ruski, itd... Današnje unošenje bilo kog od tih elemenata devalvira tradicionalni način života u Crnoj Gori i, kao što vidimo na djelu, unose se s namjerom da potpuno promijene tu tradicionalnu graditeljsku arhitekturu po kojoj je Crna Gora poznata.
